István Tisza rođen je 22. travnja 1861. u Pestu, tada dijelu Kraljevine Ugarske. Potjecao je iz ugledne aristokratske obitelji, njegov otac Kálmán Tisza bio je dugogodišnji mađarski premijer i istaknuti član Liberalne stranke. Sin je tako rano ušao u svijet politike.
Studirao je pravo i političke znanosti u Budimpešti, Heidelbergu i Berlinu, a nakon povratka u domovinu posvetio se radu u Liberalnoj stranci i upravljanju obiteljskim imanjima. Zahvaljujući britkoj inteligenciji i snažnoj volji, ubrzo se nametnuo kao jedna od vodećih političkih ličnosti u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Tisza je prvi put postao premijer Kraljevine Ugarske 3. studenog 1903. godine. Njegov mandat obilježila je borba za očuvanje mađarske dominacije unutar Dvojne Monarhije te oštri sukobi s oporbom koja je tražila demokratske reforme i veća prava za ne-mađarske narode. Bio je odlučan centralist i protivnik federalizacije, uvjeren da bi svaka veća autonomija slabijih naroda mogla ugroziti jedinstvo mađarske države.
U hrvatskoj javnosti Tisza je ostao zapamćen kao simbol politike koja je ograničavala hrvatsku autonomiju i favorizirala interese Budimpešte. Njegova vlada inzistirala je na čvrstom povezivanju Hrvatske s mađarskim dijelom Monarhije, što je izazivalo nezadovoljstvo i napetosti među hrvatskim političarima.
Nakon razdoblja političke krize, Tisza se 10. lipnja 1913. vratio na položaj premijera. U to je vrijeme Europa već bila na rubu sukoba. Isprva se protivio ratu protiv Srbije nakon atentata u Sarajevu 1914. godine, smatrajući da bi oružani sukob mogao izazvati raspad Monarhije. Ipak, pod pritiskom bečkih i njemačkih vojnih krugova naposljetku je podržao objavu rata.
Tijekom rata ostao je na premijerskoj dužnosti do 15. lipnja 1917. godine. Njegov autoritarni stil vladanja, vjera u pobjedu i otpor političkim promjenama izazivali su sve veće nezadovoljstvo. Kako je rat odmicao, Mađarska se suočavala s gospodarskim slomom, glađu i gubicima na bojištu, dok su među narodima Monarhije jačali nacionalni pokreti i zahtjevi za samoodređenjem.
Pad Austro-Ugarske Monarhije 1918. označio je kraj Tiszine političke karijere. U vihoru revolucije postao je meta gnjeva nezadovoljnih vojnika i građana koji su ga smatrali simbolom propalog sustava. Dana 31. listopada 1918. skupina revolucionarnih vojnika upala je u njegov dom u Budimpešti i ubila ga.
U mađarskoj povijesti Tisza je ostao kontroverzna figura - za jedne simbol čvrste državničke ruke i patriotizma, za druge utjelovljenje autoritarne politike koja nije prepoznala potrebu za reformama uoči raspada Monarhije.