U jednoj od meni najdražih zen priča, dva redovnika idući prema samostanu naiđu na ženu koja ne može prijeći rijeku. Jedan je redovnik uzme u naručje i prenese prijeko, što je ovog drugog toliko zgranulo da je zašutio sve do samostana. "Mi redovnici ne nosimo žene!", konačno je progovorio. Na što mu prozvani odgovori: "Ja sam onu ženu ostavio s druge strane rijeke, a ti je izgleda i dalje nosiš".
Ova je priča razorna kritika ideje da su žene izvor kušnje muškarcima, kakva se očito ugnjezdila i unutar zen-budističkih krugova. Ljutiti redovnik tipičan je primjer onih koji misle da je za postizanje prave duhovnosti neophodno suzdržavati se od spola koji je u njihovoj tradiciji smatran duhovno slabijim.
Naravno, vi sad možete krenuti kroz povijest budizma i nalaziti značajne žene u njegovim samim počecima – baš kao što ćete i u ranom kršćanstvu naći spomene o Mariji Magdaleni, Tekli i apostolici Juniji (za ovu zadnju definitivno znamo i da je postojala). Sva ta vrludanja kroz prošlost prekinete jednostavnim pitanjem: tko će biti sljedeći Dalaj Lama? Hoće li se on možda reinkarnirati u ženu i zašto ne?
Uostalom, kako stoji stvar sa suvremenim budizmom, pokazalo se ovih dana na Tajlandu kad je otkrivena seksualno-ucjenjivačka afera jedne prostitutke i najmanje trinaest budističkih redovnika. Nemam namjeru sad prepričavati cijelu škakljivu štoriju dostojnu zasebne rubrike na PornHubu. Samo spominjem da je neki senatski odbor, tajlandska verzija MAGA i Domovinskog pokreta, zatražio da se kazneno progone prostitutke koje pružaju usluge redovnicima.
U njihovom pokušaju obrane konzervativnih vrijednosti, redovnik je ispao kao zavedeni maloljetnik s intelektualnim teškoćama.
Naravno, ne morate otići u nama geografski i idejno udaljenu religiju.
Kad je sveti Benedikt ustanovljavao prvi organizirani samostanski red, ni ne poznavajući budizam, mudro je propisao redovnicima da izbjegavaju razgovarati sa ženama, pa čak ih i gledati.
Nije njemu takav odnos prema suprotnom spolu pao s neba pa u rebra, stav prema ženama kao izvoru duhovnih problema već se stoljećima udobno smjestio u kršćanstvu. Još u Otkrivenju 14,4 opisuje se posebna skupina od 144 tisuće vjernika (omiljena tema Jehovinih svjedoka), za koju se kaže da se nisu okaljali sa ženama, djevci su. Ako dobro shvatite tekst, u toj posebnoj skupini su samo muškarci, i to ne oni koji nikada nisu počinili blud ili preljub, nego oni koji nisu imali nikakav odnos sa ženama. Jer bi ih zaprljao sam dodir žene, makar i u zakonitom braku. Onima koji misle da je sve to samo jedna metafora preporučujem da razmisle kakav stav o ženama stoji u njezinom temelju.
I nemali broj kršćanskih teologa krenuo je upravo tim smjerom. Najviše se po internetu citira Tertulijana. Obraćajući se ženama kao potomcima Eve (a mi muški smo valjda potomci Adama), bijesni teolog zbori: "Ti si vrata pakla ... ti si ona koja je navela njega koga ni đavao nije mogao napasti" (De Cultu Feminarum, I, 1). Žena je veća kušnja od đavla, rekao bi ovaj latinski pisac koji je, istinu govoreći, ostao na marginama Crkve (pa i malo izvan nje).
No, ne i po ovom stavu. Jeronim je, baš kao i Benedikt nešto kasnije, upozoravao mlade muškarce da izbjegavaju žene kako bi sačuvali čistoću.
Crkva je odabrala "srednji put", onaj u kojemu postoje i loše, ali i dobre žene. One prve su simbolizirane Evom, one druge Marijom. "Eva je otvorila vrata smrti, Marija vrata života", zborio je milanski biskup Ambrozije u IV. stoljeću.
Ako mislite da je to neki umjereni stav, imajte u vidu da je Eva simbol žene kakva jest u svojoj prirodi, dok Marija predstavlja vrlo rijetku ženu koju je preobrazio Sveti Duh. Kod Ambrozija je očito potpuno razriješena rasprava o tome je li za pad u grijeh kriv Adam ili Eva – naravno, na štetu žene. I suštinski se to ne razlikuje od Tertulijana, jako je kratak put od Ambrozija do gledišta u kojemu je Evi pošlo za rukom ono što ne bi ni Sotona napravio. U takvoj ideologiji, žene nisu Sotone, one su gore od njega.
Naravno, kršćanski apologeti odmah će mi navesti hrpu drugačijih citata, ali ono što bih puno više volio vidjeti od tih beskorisnih izjava jesu svećenice, biskupice i papise. Dokle god je njihov broj jednak nuli, ostavite se mlaćenja prazne slame na temu žena i ravnopravnosti u kršćanstvu. Nemojmo se lagati, u temelju je i dalje ideja da su žene neki problem, kao i da su manje razumne i manje duhovne. Žena u svećeničkim ulogama imate samo u liberalnom protestantizmu, za kojega je uopće upitno radi li se o religiji.
Nisu takvi stavovi bili strani ni židovstvu, iz kojega je kršćanstvo i nastalo. Kad Midraš Tanhuma veli da je žena bila oruđe kroz koju je smrt ušla u svijet, onda to jako zvuči kao Ambrozije (a definitivno ne znaju jedni za drugoga). Na istom je tragu i srednjevjekovni spis Avot de-Rabbi Natan: "Kad muškarac i žena sjede zajedno i ne razgovaraju o Tori, ona postaje jamstvo za njegov pad". Jasno vam je rečeno tko tu koga navodi na pad. Dodajte tome i stav da je ženin razum "lakši" od muškarčevog (Mišna, traktat Berachot), pa se upitajte zbog čega li su se to kršćani i Židovi uopće zavadili. Svakako ne zbog stava prema ženama.
Naravno, judaizam, kao i kršćanstvo, ima svoje razne struje. No, dovoljno je vidjeti da je tek 1935. godine svijet dobio ženu s titulom rabina, i to u takozvanom reformiranom (liberalnom) judaizmu. U ortodoksnom judaizmu tek je u ovom stoljeću počela praksa da žene imaju određene učiteljske titule, samo što ipak nisu baš isto što i rabini.
Mogli biste ovako ići kroz sve glavne religije, uvijek će vam se ponavljati ista matrica: žene su izvor kušnje. Da ne zaboravimo muslimane, zbirka hadisa Sahih al-Bukhari (5096) reći će da su žene najpogubnija fitna (kušnja).
Naravno, priznat će se i da žene mogu biti dobre, ali nikada neće biti svećenice, rabinice, imamice, guruice, dalajlamice.
Možda bi poradi mira u svijetu trebalo jednom i napraviti ekumenski susret svih relevantnih religijskih vođa. Na kojemu se ne bi zaglavilo s besplodnim raspravama o tome je li najveći Isus ili Allah ili Budha ili Krišna. Nego da lijepo iznesu koji su njihovi stavovi o ženama.
Kladim se da bi bez ikakvih problema jedni drugima završavali rečenice.
Taj bi sastanak na kraju završili jednoglasnim zahvaljivanjem nebesima što su stvoreni kao muškarci.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala