Bivši ministar gospodarstva, bivši direktor u INA-i te naftni konzultant Davor Štern analizirao je za RTL odluku EU da će do kraja 2027. potpuno prekinuti uvoz ruskog plina.
Komentirao je reakciju Kremlja da će EU zbog toga ekonomski posrnuti.
"Slažem se s tim stavom. Ruski plin je najjeftiniji plinski izvor energije koji možemo imati. Svi planovi o dobivanju plina iz bazena Sredozemlja, Izrael, Gaza, Cipar preko Grčke, to su daleki planovi koji se, po meni, neće ostvariti u idućih deset do petnaest godina. Europa sama sebi reže granu kad tvrdi da neće uvoziti ruski plin. Ako, Bog da, i nastupi primirje, pitam: zašto ne bismo uvozili ruski plin", kaže Štern.
Odakle je do sada Europa dobivala plin općenito? Štern kaže da dio dolazi iz Sjevernog mora, no tamo proizvodnja pada. "Čak i Norveška i Engleska uvoze LNG plin. Iza toga izvor je bila i Rusija. Nešto malo plina za svoje potrebe proizvode Mađarska, Hrvatska i Srbija. Te zemlje proizvode 20 do 30 posto vlastitih potreba. I to je to", kaže Štern.
Dodaje da Italija, Španjolska i Portugal dobivaju plin iz Sjeverne Afrike i da je to razlog zašto njih toliko ni ne zanima uvoz plina iz Rusije, niti su se oni previše angažirali oko tog pitanja. Francuskoj plin ni ne treba jer imaju nuklearke.
Međutim, na pomolu je sada jedna priča za koju kaže da je dosta izvjesna, iako još nije potvrđena, a vezana je uz razvoj umjetne inteligencije.
"Naime, razvoj umjetne inteligencije i ogromna količina električne energije koja se troši na podatkovne centre (a bit će ih sve više) dovodi SAD u situaciju da se postavlja pitanje hoće li za nekoliko godina biti dovoljno plina za izvoz kroz LNG terminale. Dakle, pitanje je hoće li u trenutku kad se broj podatkovnih centara udvostruči ili utrostruči biti dovoljno LNG plina za izvoz", ukazuje Štern.
Što stoji iza ovog straha? Pojašnjava kako je plin energent koji je još uvijek jedini siguran i da se jedino plinska centrala može "uključiti na jedan gumb". Za sve ostale oblike proizvodnje energije potrebno je sustave zagrijavati i pripremiti za proizvodnju (izuzima pritom nuklearnu energiju).
"Među konvencionalnim gorivima jedino je plin taj koji je siguran u bilo kojem trenutku – pa i kada nema vjetra i sunca", navodi. Naime, predviđa da će širenjem podatkovnih centara potrošnja energije u SAD-u toliko porasti da više neće moći izvoziti.
Pojašnjava: "SAD je prije uvozio LNG iz Saudijske Arabije, ali i drugih zemalja – Indonezije, čak i Rusije. Međutim, kad su počeli primjenjivati nove metode bušenja škriljevca, količine plina su naglo porasle i onda su oni uvozne terminale za LNG pretvarali u izvozne." Sada očekuje da bi se to moglo preokrenuti.
Što sve to, uključujući najnoviju odluku EU da zabrani ruski plin, znači za Hrvatsku i naš LNG terminal?
"Imamo kapacitet koji je veći od potreba Hrvatske, mi snabdijevamo i okolne zemlje. Međutim, ako krene opet jeftiniji ruski plin, a istovremeno ako se smanji izvoz LNG-a iz Amerike, onda će opet porasti cijena LNG-a u odnosu na cijenu prirodnog plina. Ako bi gledali sa stajališta struke i ekonomije, pa i logike – ako imam dostupan izvor plina (ruskog, op. a.), zašto ne? Ne ulazim pritom u političke sfere jer, ako netko nekoga napada, njemu ne treba pomagati.
Ali sjetimo se da imamo dvostruke kriterije. Dok je Ukrajina kroz svoj teritorij propuštala naftu i plin prema Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj i ostalim zemljama koje su to koristile, i za to su dobivali novac od Rusa (od koga drugoga?), onda su to dvostruki kriteriji. Ne možemo ekonomijom kažnjavati sami sebe. Zbog toga EU, odustajanjem od ruskog plina na dulji rok, sebi reže ekonomsku granu", smatra Štern.
Kaže da treba pitati Bruxelles kako misle nadomjestiti ruski plin koji se zabranjuje. Hrvatska pak zadovoljava oko trećine svojih potreba vlastitom proizvodnjom plina.
"Bojim se da je sad već i manje jer je polje Ivana 'dalo svoje' na sjevernom Jadranu. Nema novih bušenja i istraživanja, makar bi se nešto i moglo naći - vidimo da neki koncesionari čak odustaju. Opet dolazimo do drugog pitanja – ako je jeftin plin iz Rusije, onda nema smisla kod nas trošiti novac na istraživanja", rekao je.
Štern navodi kako se dugoročno kompliciraju stvari, odnosno da Hrvatska reže granu na kojoj sjedi. Predviđa li da, s obzirom na ove najave, iduće godine možemo očekivati jaču inflaciju, veće poskupljenje svega, jer sve kreće od energenata?
"Ne bih volio biti zloguki prorok, ali ako se mi ne osvijestimo i ne počnemo forsirati investicije koje će u relativno kratko vrijeme moći pomoći. Sjetimo se poljoprivrede, mi i dalje uvozimo milijarde i milijarde svega te dok mi ne počnemo profitabilno proizvoditi nešto kod sebe, čak i ako je visoka cijena energije, mi ćemo plaćati visoku cijenu uvoza. Sve je sustav spojenih posuda i jako komplicirano... nestabilnost tržišta, ovisnost o uvozu i skupa cijena energije dolazit će i u Hrvatsku", naveo je Štern.
Nastavio je da je puno toga trenutačno nejasno i neartikulirano u pogledu politike. "Mene izjave da nećemo uzimati plin poslije 2027. malo i emotivno pogađaju, ne zato što volim Rusiju, nego zato što volim plin kao energent i smatram da će on još dugo igrati jednu važnu ulogu u svjetskoj energiji", kaže.
Na pitanje hoće li se EU možda angažiranije okrenuti zelenoj energiji, kaže da se to ne može napraviti u kratkom roku. Za zelenu energiju kaže da je koštala puno više nego se predviđalo, a da se CO₂ u zraku neće smanjivati onako kako se najavljuje.
"Najave klimatskih promjena kojima su uzrok emisije u atmosferu nisu ničim do kraja dokazane. Koncentracija CO₂ u svjetskoj atmosferi daleko je manja od one o kojoj se govori kao da bi bila kritična za čovječanstvo. Po meni, klimatske promjene dolaze ciklički u raznim razdobljima postojanja Zemlje.
Postoje i drugi načini da se to ublaži, poput prestanka sječe amazonskih šuma i sadnje novog drveća. No osnova za energetiku jest postizanje jedne europske energetske strategije koja će biti obvezujuća za sve države, a ne da Mađari iskaču pa kažu da njima treba ruska nafta i plin, pa im Amerikanci to dozvole. A onda Srbima ne dozvole jer nisu u EU. U cijelom tom kolopletu jako je teško naći zdravu logiku", smatra Štern.
Za zelenu energiju kaže da je treba razvijati, ali da to treba ići sustavno, planski, s jasno riješenim skladištenjem energije.
"Volim o tome razgovarati, ali svaki put nakon toga imam gorčinu jer vidim da se ništa ne događa, a postavljamo si nemoguće ciljeve. Europa je već najavila 2030. kao kraj benzinskih i dizelskih motora, pa je to pomaknuto za pet do deset godina. Ništa ne ide na silu, energija se ne da silovati."
"Dat ću vam primjer – projekt reverzibilne hidroelektrane na Vrdovu, vezan uz Peruću. Projekt postoji već petnaest godina, ima smisla, ima lokacijsku dozvolu, ali nitko ne kreće. A to bi bilo ravno količini struje koju mi dobivamo iz krškog dijela. To je jedini suvisao način skladištenja električne energije koji nije vezan uz baterije i litij", navodi.
Za projekt Krško 2 kaže da je na jako dugom štapu jer se nije riješio problem ni s projektom Krško 1 – navodi da se nije do kraja riješilo pitanje nuklearnog otpada. "Krško 2 je projekt koji bi trajao deset do petnaest godina, a mi živimo dan za danom", kaže Štern.