Liječnik iz vukovarske ratne bolnice Jozo Tomić u potresnom se razgovoru za Novi dan prisjetio najtežih dana obrane grada, pada bolnice i događaja koji su ga zauvijek obilježili. U bolnici je, kaže, proveo cijelo vrijeme opsade, radeći na kirurgiji, previjanju ranjenika te odlazeći na teren po stradale, sve do samoga pada grada, piše N1.
"Osjećam se teško. Teško je imati čvrst glas i bistro oko, glas zadrhti, a oko zasuzi, kako godine prolaze, stariji ljudi sve više imaju taj problem", rekao je Tomić. "Sjećanja ne blijede kao i što ne blijedi ponos na sve ljude koji su tamo bili, civili, vojnici liječnici, sestre. Sav narod koji je bio tamo je dao svoj obol, snagu za državu i za Vukovar. Nažalost bitka je izgubljena, ali smo dobili najvažnije - državu koju moramo čuvati jer ju neće nitko sačuvati osim nas samih", dodao je.
Jozo Tomić bio je i posljednji liječnik koji je liječio legendarnog vukovarskog novinara Sinišu Glavaševića. "Prije njihovog ulaska previo sam mu uho u podrumu, a do tada sam ga poznavao samo preko radija. Čekali smo njegov glas, njegovo izvješće kao da će reći da smo slobodni, motivirao je narod, s ljubavlju je govorio o gradu i narodu, o hrabrosti ljudi", prisjetio se.
Govoreći o najvećim izazovima, istaknuo je neizvjesnost sudbine koja čeka grad i sve ljude koji su ostali. "Stari, žene, djeca. Zašto su ostali? Da nije bilo njih, mi ne bismo bili tamo. Ako nemate motivaciju braniti što, onda je gotovo. To je njima najviše smetalo i zato je ubijano civilno stanovništvo, za kaznu jer su ostali", kazao je Tomić.
"Nema te granate, čelika koji će pobijediti duh, može kratko. Duh je nepobjediv, treba ga samo potaknuti. Tko domovinu nema, taj o domovini sanja."
S posebnim se bolom prisjetio dana koji ga je slomio. "Najteži dan mi je bio kada su doveli brata i sestru od 7 i 10 godina, bili su izranjavani, majka ih je išla prevesti djedu koji ima podrum i na cesti je pala granata, majka je ubijena, a oni izranjavani", ispričao je drhtavim glasom i sa suzama u očima. "Nisam bio dalje u stanju raditi."
Nakon svih proživljenih strahota, snagu za dalje pronašao je u svojoj obitelji. "Da nije bilo njih, ne znam. Prvih pet, šest dana nisam mogao spavati, kažem supruzi moram leći na zemlju, ne mogu spavati u krevetu. Počne padati adrenalin, uznemirenost u duši, grozno, da nije bilo njih... Najveći su teret moje rehabilitacije podnijeli supruga i djeca. Supruzi sam se ispovijedao, njoj sam plakao", zaključio je Tomić.