MARIO PLENKOVIĆ, komunikolog, prvi državni otac i profesor emeritus zagrebačkog sveučilišta, u podužem, zanimljivom razgovoru za novine, zapazio je: "Parafrazirao bih Blocha i kazao da se prava i slobode ne nasljeđuju, građani ih moraju osvajati i prisvajati jer jedino tako mogu pripomoći krizi novinarstva i oslobađanju od oligarhija. Jer ni radničkoj klasi, govorio je Marx, nitko neće dati socijalizam ni komunizam, ona će ga imati samo onoliko, kao i slobode, koliko se sama izbori i osvoji. Sve drugo je iluzija, propaganda i ideologija, politički EPP. Radi se zapravo o tome da je osvajanje prava na strukturiranje javnih informacija samo druga faza iste bitke koja se zove ovladavanje dohotkom i proširenom reprodukcijom."
Praktični savjeti o izvlačenju Jugoslavije iz krize
Profesor Plenković nadalje je rekao: "Kao što demokratski socijalizam traži pravnu državu, a ekonomija tržište, tako i novinarstvo potrebuje jedinstveno komunikacijsko tržište za sve građane Jugoslavije." Konačno, kao član Odbora za komunikacije pri jugoslavenskoj Komisiji za UNESCO, profesor Plenković konstatirao je i sljedeće: "Mislim da je Jugoslavija, uz ostalo, puno pridonijela izgradnji i afirmaciji novog informacijskog poretka u svijetu, odnosno odgovornom i argumentiranom dijalogu država i naroda. Dosadašnje najveće dostignuće nesvrstanih u stvaranju novog informacijskog poretka, bez tiranije i pritisaka sa strane, jest stvaranje ECOPOOL-a kojemu je zadatak da sve zemlje u razvoju brzo i istinito obavještava o stanju ponude i potražnje na svjetskom tržištu, o mogućnostima prodaje i kupnje, o kretanju međunarodnog kapitala, riječju, da pomaže boljoj orijentaciji u svjetskom prostoru... Poželjeti je da se ta dostignuća u istoj mjeri ostvare i u našem unutrašnjem jugoslavenskom komunikacijskom prostoru jer se bez njih ne može izgrađivati nova, razvijenija Jugoslavija niti se može izići iz krize", zamijetio je profesor Mario Plenković, otac predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića.
Nismo naveli datum: Sve citirano objavljeno je 2. srpnja 1989. godine u splitskim dnevnim novinama. Nasuprot starijem Plenkoviću sjedio je novinar Davor Marić, kojemu će nekoliko godina nakon intervjua, točnije 1994., Mario Plenković biti mentor u izradi magistarskog rada Mediji i izbori na primjeru Slobodne Dalmacije, Novog vjesnika i Večernjeg lista u izbornoj kampanji 1992. godine u Hrvatskoj. A 2017. godine, u mandatu vlade Mariova sina Andreja Plenkovića, Marić je postao član Vijeća za elektroničke medije.
>> Član Vijeća za elektroničke medije magistrirao kod oca premijera Plenkovića
Na čeprkanje po arhivu i pretraživanje starih izjava Plenkovićeva oca ponukala nas je informacija da je s četvero kolega objavio znanstveni rad o medijskom praćenju rada sinovljeve vlade.
Nove znanstvene metode premijerova oca
U časopisu Media, Culture and Public Relations, čiji je glavni urednik, Mario Plenković i suradnici analiziraju kako je 40 tiskovina i 296 novinskih sadržaja informiralo o vladi RH od početka siječnja do početka veljače ove godine, pa zaključuju da analizirani mediji objavljuju 23.55 posto negativnih i pristranih sadržaja o vladi RH, pozitivno je orijentirano 35.54 posto objavljenih print-sadržaja, a 40.91 posto ih je neutralno. Na portalu Telegram problematizirali su ovo istraživanje, pa je u njihovu tekstu docentica Dina Vozab s Fakulteta političkih znanosti ukazala da se u radu starijega Plenkovića spominju, kako kaže, nepostojeće metode, poput genetsko-strukturalne. Osim toga, u radu su postavljene hipoteze mimo pravila u društvenim znanostima. Na primjer: "Jesu li novinski sadržaji primjereni ugledu i funkciji vlade RH?" Vozab kaže da hipoteze moraju biti jasne, da ih mora biti moguće testirati statističkom analizom i da moraju biti opovrgljive. "Osim što se radi o nevjerojatno pristranim pitanjima, te je hipoteze apsolutno nemoguće empirijski testirati", ističe docentica. Naglašava i kako rad obiluje izrazito neobičnim jezičnim konstrukcijama koje vrlo često nemaju nikakvog smisla.
"Primjerice, tvrdnja da je korištena kvalitativna i kvantitativna paradigmatska ontološka, epistemološka, aksiološka, retorička, statistička i empirijska istraživačka metodologija. Ne postoji nešto kao ontološka ili epistemološka ili aksiološka metodologija", navodi Vozab pa podvlači još jedan primjer: "Genetsko-strukturalna metodološka sadržajna metoda evaluacije novinskih pisanih i vizualnih sadržaja... Ovo je jednostavno vrlo komplicirana rečenica koja ništa ne znači, takvo nešto jednostavno ne postoji", izjavila je Vozab Telegramu.
>> Plenkovićev otac objavio "istraživanje", kritizira medije koji mu ne hvale sina
Mi smo se, pak, odlučili vratiti poneko desetljeće u prošlost da bismo vidjeli kako se Mario Plenković odnosio prema davnim vladama i ideologijama. Dok je bio socijalizam i Jugoslavija, drvio je o Marxu i samoupravljanju, kad su došle devedesete, nastavio je jednako akademski ozbiljno, samo o pluralizmu i demokratizaciji.
Evo, pročitajte još misli iz intervjua s Marićem, a objavljen je, ponavljamo, u srpnju 1989. godine, pred raspad Jugoslavije: "Novinar je prije svega čovjek kao i svaki drugi. On je i društveno-politički radnik i publika, ali i voditelj, konferansje, animator, regulator, što je glavno za profesiju suvremenog novinara. U starom agitpropovskom novinarstvu novinari su bili isključivi društveno-politički radnici zaduženi da oblikuju javno mišljenje, a djelovali su deduktivno, ideološki represivno i indoktrinatorski. Kao suprotnost tom komesarskom tipu, u nekim zapadnim zemljama javila se tendencija da je novinar tehnička osoba koja radi novinarski hardware, a svatko priča svoju priču, pa i do neukusnosti. Naša pozicija, pozicija samoupravnog socijalističkog društva jest sinteza tih krajnosti. Slikovito, suvremeni novinar u našem društvu može se usporediti s prometnim milicionerom koji regulira protok (automobila) na raskršću", govorio je stariji Plenković 1989. godine s mnogo obzira o još uvijek živom poretku.
Obožavao je samoupravljanje
Osam godina ranije, 7. svibnja 1981. godine, u istim dnevnim novinama nailazimo na prikaz Plenkovićeve knjige Demokratizacija masmedija, koju je 1980. godine objavio Centar za informacije i publicitet. Autor prikaza mr. Antun Vučica prepričava da je u prvom dijelu Plenković pokušao utvrditi neke osnovne pojmove kao što su informacija, komunikacija i mediji.
U drugom je poglavlju, pod naslovom Znanstveni, umjetnički i društveno-politički aspekti problema javnog komuniciranja, Plenković, prema Vučici, privlačio pažnju objašnjenjem društveno-političke akcije kao sadržaja informacija. "Dakle, sistem komuniciranja mora biti uronjen u sferu svih društveno-političkih zbivanja, a ne smije biti izdvojen izvan društva... To znači da samoupravna informacija mora biti maksimalno temeljena na istini. Privatizacija je smrt samoupravnog komuniciranja, pa je potrebno cijeli sistem podruštveniti, napraviti ga javnim i otvoriti svakome tko ima reći nešto bitno i konstruktivno", piše Vučica o Plenkovićevu djelu.
I nabraja teme narednih Plenkovićevih poglavlja: Javno komuniciranje u samoupravnom društvu, Samoupravno strukturiranje sredstava javnog komuniciranja, Samoupravno strukturiranje novinarstva, Samoupravno konstituiranje radija i Samoupravno strukturiranje televizije.
Revolucija novinarstva, Moša Pijade i Plenković
U studenom 1985. godine Plenković je u Zagrebu sudjelovao na znanstvenom skupu Revolucija i novinarstvo, upriličenom u okviru Mošinih dana, o čemu svjedoči izvještaj Josipa Jovića koji je prošle godine bio kandidat na listi Domovinskog pokreta. Kako nas informira Jović, 1985. u tijeku rasprave analizirana su pitanja razvoja novinarstva u okviru komunističkog pokreta kao sastavnog dijela tog pokreta te posebno uloga i doprinos Moše Pijade. Plenkovića malo spominje, i to u dijelu u kojem govori o novim informatičkim tehnologijama. Zanimljivo, otac aktualnog premijera te je godine predvidio da će tehnološki razvoj zahtijevati posve novi način organiziranja rada redakcija te da će omogućiti razgovor među ljudima na velike daljine.
U listopadu 1987. godine na okruglom stolu Novinarstvo u političkom životu suvremenog jugoslavenskog društva Plenković je zborio o temi Analitičko novinarstvo kao pretpostavka samoupravnog socijalističkog društva.
U prosincu 1987. godine Treći program Radio Zagreba emitirao je Plenkovićevu raspravu Retorika samoupravnog javnog komuniciranja, a u listopadu 1989. godine, na skupštini novinara udruženog rada, govorio je o nužnosti izgradnje novog modela dvosmjernog, argumentiranog i analitičkog novinarstva u kojemu bi svi građani bili subjekti i vlasnici sredstava masovnog komuniciranja.
Stižu devedesete, režim Franje Tuđmana i rat, iz Plenkovićevih istupa isparilo je samoupravljanje, Marx kao da se nije ni rodio. Ime mu nalazimo u najavi izlaska prvog broja Slobodnog tjednika, novina koja će se ispostaviti najsramotnijom epizodom novijeg hrvatskog novinarstva, inače punog raznih sramotnih epizoda. Samo pokretanje ST-a, kao i sve povezano s tim tiskanim smećem, suspektna je priča, a u njoj su spominjane Ina i obavještajne službe bivše države. Uglavnom, Plenković je, prema vijesti objavljenoj u siječnju 1990. godine, bio član Izdavačkog savjeta ST-a s Markom Roglićem, Tomislavom Đorđevićem, Velimirom Srićom, Tončijem Pocrnjom, Veljkom Bulajićem, Ćirom Blaževićem, Džavidom Husićem, uvijek vjernim Goranom Milićem i Antom Županovićem. ST se ubrzo pretvorio u ustašoidni tabloid u kojem je ključne odluke donosio osnivač i urednik Marinko Božić. Nije nam poznato da je dotični Izdavački savjet imao veze sa ST-ovim huškačkim tekstovima.
Je li Mario Plenković zaboravio Marxa?
Društvene okolnosti se mijenjaju, ali ne i želja tate Plenkovića za sudjelovanjem u okruglim stolovima. U prosincu 1991. godine bio je na trećem međunarodnom znanstvenom skupu Novinarstvo i Europa 92, održanom u stubičkom hotelu Matija Gubec za stotinjak novinara, komunikologa i političara iz Litve, Ukrajine, Slovačke, Slovenije, Bosne i Hercegovine i, dakako, Hrvatske. Organizatori su bili zagrebački Fakultet političkih nauka i Hrvatsko novinarsko društvo, uz pokroviteljstvo Hrvatskih željeznica. Uvodno je govorio Stipe Mesić, tada istaknuti HDZ-ovac. Skupu su prisustvovali i potpredsjednik vlade Zdravko Tomac, ministar informiranja Branko Salaj, generalni direktor Hine Milovan Šibl i niz drugih društveno-političkih radnika nove epohe. Među njima i dr. Mario Plenković.
Novinski izvještaji bilježe da je rekao kako se Hrvatska u Europu može uključiti samo novim modelom javnog komuniciranja građana po načelu "svi, sa svima, o svemu, potpuno, argumentirano i osobno odgovorno". U demokratskom dijaloškom društvu, govorio je Plenković, novinari prestaju biti samo informatori i postaju moderatori medija kao simfonijskih orkestara u kojima jačaju pojedinac i zajednički dijalog te medij kao javna tribina, a razotuđuju se država i njene agenture. Nasuprot tome, zatvoreno, priopćavajuće novinarstvo vodi u ratove. Nemogućnost drukčijeg mišljenja i kritike postaje narkomanija, paranoja, sljepilo koje vodi u katastrofu.
Da se ne bi pomislilo kako on to dovodi u pitanje novu hrvatsku vlast, u izvještaju stoji i ovo: "Takav monopol manjine radi indoktrinacije većine, u kojemu se palež i ubijanje prikazuje kao oslobađanje, ilustrirao je ratom u Hrvatskoj i agresorovim, srbijanskim medijima."
Tradicionalno sklon vlastima
A u veljači 1992. godine Plenković je predsjednik Savjeta lista Hrvatski interesi, nezavisnog domovinskog tjednika koji nitko ne pamti. Dotad se, očito, u skladu s pravilima političkog kameleonstva prilično prilagodio okolici, pa je u Savjetu sjedio sa Šimom Đodanom, predstavnikom najluđe desne HDZ-ove frakcije, Stjepanom Kljuićem, Joškom Kovačem, Petrom Luznikom i magistrom Zdravkom Mršićem. Izdavač Hrvatskih interesa bio je Panta press, a glavni urednik Branko Šerić Panta, koji je radio i u ST-u, što definitivno nije lijep detalj u biografiji.
Nećemo vas više zamarati s opservacijama starijega Plenkovića. Tek se iz ovog prikaza može zaključiti kako je čovjek tradicionalno sklon vlastima, pa gdje će ostati hladan prema vladi koju mu vodi mali. A možete, ako imate volje, zaključivati i o iskrenosti njegova sina kada govori o totalitarnoj naravi bivšeg sustava.