JEDNOG kolovoškog jutra nadbiskup Đuro Hranić probudio se iz dogmatskog drijemeža i sa žaljenjem shvatio da Bog više nikome nije potreban. Konačno je uvidio što se dogodilo u posljednjih nekoliko stotina godina - i lako je moguće da je na spavanje bio otišao još negdje 1550. godine, ako ne i ranije.
Što će Bog znanstvenicima?
"Kao da se čini da je pozitivističkim pristupom Bog protjeran iz prirodnih znanosti", zborio je nadbiskup jezikom filozofa svojim vjernicima od kojih većina ozbiljno misli da "pozitivistički" znači nešto pozitivno, pa su s čuđenjem pokušali pojmiti što je to tako negativno u pozitivnome.
Nadbiskup je znanost optužio da ne priznaje Boga zato što činjenica postojanja Boga nije utvrđena poput činjenice da Saturn ima prstenove ili da bakterija Yersinia pestis uzrokuje kugu.
Ali znanstvenicima nije problem što Boga nisu dokazali eksperimentom ili promatranjem. Problem je što se uvođenjem Boga ne uspijeva objasniti nikakva pojava ili proces u prirodi. Nekoć je ljudima Bog služio i kao objašnjenje kako nastaje grom. Danas samo oni intelektualno nedozreli moraju zamišljati nebeskog čarobnjaka da bi objasnili život na Zemlji ili samu činjenicu postojanja svemira. Čovjeku je lakše da nekako na početak svih procesa stavi sveznajuće i svemoćno biće nego da pokušava shvatiti složene biokemijske procese, mutacije DNA ili zakone kvantne i relativističke fizike.
Takva intelektualna štaka potrebna je poluobrazovanima, a znanstvenici su davno uvidjeli da ih teološka pretpostavka ne može nikamo dovesti. I više se ne zamaraju Bogom.
Bog ne koristi moralu
Isti oni koji misle da nam je potreban neki Svemirski Dizajner da bismo objasnili složenost svemira i života vjeruju kako nam je potreban i Nebeski Zakonodavac kako bismo shvatili što je dobro i zlo. Nude vrlo jednostavan recept: ono što veli Biblija (ili Kuran ili Mormonova knjiga) jest ono što trebamo činiti, jer je to dobro.
Još kad bi se sami čitatelji npr. Biblije složili oko toga što njihov sveti spis kaže o bilo kojoj temi, onda bismo imali o čemu razgovarati. Ali čak i kad bi oni izašli s konsenzusom oko toga što navodno Bog veli u Svetom Pismu, mi bismo i dalje imali hrpu pitanja i problema.
U osnovi, što god Bog rekao o tome što je dobro ili zlo, nama bi ostalo pitanje zašto je to dobro ili zlo. Je li ubijanje zlo zato što je zlo ili zato što je neki sveznajući i svemoćni Bog rekao da je zlo? Još kad pogledate stotine primjera samo u Bibliji u kojima je Bog rekao da ubijanje može biti sasvim u redu, onda si iskreno postavite pitanje u čemu nam takva knjiga i takav Bog uopće mogu pomoći.
Bog ne treba ni ljudskom društvu
"Je li nam život uistinu bolji ili smo postali nezasitni, umorni, ovisni, uništeni stresom, robovi i žrtve napretka i standarda bez istinske slobode, smisla i dostojanstva?" zabrinuo se nadbiskup nad našom sadašnjom situacijom. Valjda u onim vremenima kad je Bog vladao društvom i državama nije bilo umora i stresa, nego istinske slobode, smisla i dostojanstva.
Možemo raspravljati je li bilo bolje našim djedovima ili nama. Nisam siguran da bi itko poželio život mojega djeda - i njega se uvijek sjetim kad god mislim da je nama teško. Iscrpljujući rad na polju, svakodnevna neimaština, smrt dvije kćeri (i trajno oboljenje još jedne), odlazak u dva svjetska rata - ne znam kako vama, ali meni to ne djeluje kao život istinske slobode, smisla i dostojanstva. A da odemo i još dalje, u ona divna srednjovjekovna vremena kad su ljudi masovno umirali što od gladi, što od već spomenute Yersiniae pestis?
Ljudi su jednostavno krenuli organizirati društvo u kojemu više ne kopiramo crkvene modele i kakvi god nas problemi pratili, ide nam puno bolje nego našim pobožnim precima. Današnji poslodavci ipak su bolji od negdašnjih vlastelina koji vam nisu dali ni da napustite njihovu zemlju, pa vas za svaki prekršaj kažnjavali batinanjem, vezivanjem na stup srama ili pogubljenjem. Uz prešutan ili prilično jasan blagoslov Crkve.
Bog nije potreban ni Crkvi
A odavno je Crkva shvatila da Bog zapravo nije potreban ni njoj. Dobro joj dođe kao tema propovijedi za Uskrs ili Veliku Gospu, inače nema neke velike vajde.
Crkva se od nekakvog promicatelja božanskog spasenja odavno pretvorila u ekonomsko-političku organizaciju koja je tu da nam čuva nacionalni identitet ili našu tradiciju. Ili da nas čuva od najezde homoseksualaca. Ili da nas čuva od žena koje bi htjele ravnopravnost. Nevolja je što je Crkva odavno izgubila mjesto na takvom tržištu. Ako se čovjek hoće busati u junačka hrvatska prsa, nekako mu je HDZ bolja prilika od mise.
Crkva je vremenom shvatila da će joj lovu donijeti država, a ne nekakav Prauzrok Svemira i Izvor Morala, pa je Bog izgubio radno mjesto u Crkvi. "I mi crkveni ljudi postali smo zaraženi tim virusom praktičnog materijalizma", reče predstavnik organizacije koja samo u Lijepoj Našoj godišnje u džep stavi milijardu naših kuna.
Bog je potreban samo strašljivcima
Jedini koji i danas trebaju Boga jesu ljudi koji se plaše činjenice naše prolaznosti, činjenice koju je suvremena znanost samo još zornije pokazala. To su oni koji će odmah drobiti kako nema ateista na samrtnoj postelji, kako i najveći nevjernici u posljednjim trenucima života počinju prizivati Boga (usput, statistički gledano, na samrtnoj se postelji uvjerljivo najviše priziva majka). Njima je nepojmljivo da bi netko mogao prihvatiti spoznaju kako prolazi sve, čak i svemir; da nas nekada nije bilo, pa nas isto tako jednom neće više biti.
Što se mene tiče - oni neka vjeruju u Boga, ako im je tako lakše.
Samo neka novac zarade poštenim radom i nas ostave na miru.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala