PRIJE više od dvadeset godina Grgo Mandić obolio je od azbestoze, bolesti koju je "zaradio" radeći u tvornici Salonit. S vremenom je taj otrov u Vranjicu dobio i ime – vranjička bolest. A azbest, nevidljiv i uporan, i danas, nakon tolikih godina, i dalje lebdi nad mjestom.
Deset godina je vodio borbu sa sustavom da dobije dijagnozu, a zatim dvadeset godina da mu priznaju profesionalnu bolest. Njegova se borba danas nastavlja protiv azbesta koji je i dalje prisutan na području tvornice Salonit.
Početkom 20. stoljeća tvornica Salonit u Vranjicu bila je jedna od glavnih proizvodnih baza azbestno-cementnih proizvoda u regiji. Tijekom 90-ih godina završila je u stečaju, a mještani smatraju da sanacija tvornice nije provedena na primjeren način. Malo mjesto nadomak Splita danas se pamti po ekološkoj katastrofi i teškim posljedicama koje je tvornica ostavila na zajednicu.
"U tvornici sam radio 9 godina i osam mjeseci, bio sam šef specijalnih salonitnih proizvoda. Naš zadatak je bio rezati materijale od azbesta. To je radno mjesto na kojem je bila najveća koncentracija zagađenja i nismo vidjeli jedan drugoga u pogonu od azbestne prašine", govori nam.
Iako smo nosili maske, sitne čestice su prolazile kroz njih. Iako su mi i pluća oštećena, meni su stradale pleure, a to je gori oblik za dobiti karcinom. Kad su pleure popločane azbestom, onda ni pluća ne mogu funkcionirati", ispričao nam je bivši zaposlenik tvornice Grgo Mandić.
Pri oštećenju azbestnih materijala u zrak dospijevaju sitna vlakna koja se udišu i ostaju u plućima. Ta vlakna mogu izazvati teške bolesti kao što su azbestoza, rak pluća i mezoteliom, a simptomi često nastaju tek nakon mnogo godina.
"Uzimali su mi uzorke na četiri mjesta, a na dva je bila označena oznaka C3, što predstavlja najteži stupanj oštećenja. Moja su pluća obložena azbestom – sitne čestice azbestne prašine ušle su u pleuru i, s vremenom, oko njih se stvore čvorići. Odnosno rak.
Za sada nemam čvorova, ali kad se oni stvore, malo vremena mi ostaje - par mjeseci do godinu dana teških muka. Ne znam nikoga tko je duže živio. Ili umreš od vode u plućima ili ostaneš bez daha", govori nam Grgo koji se ne boji smrti.
"Smrt će kad-tad doći, ali najviše se bojim da sam azbest donio doma svojoj djeci i unukama. Radna roba se doma prala i sušila, a ja sam u njoj svaki dan dolazio doma pun azbestne prašine. Azbest je i dalje na krovovima tvornice koja je u centru mjesta. Imam dvije unuke, treća je na putu, najviše me strah da one ne udahnu te čestice."
Iz tvornice je otišao 2001. godine zbog bolesti koja mu je oduzela sve – i zdravlje i financijsku sigurnost. Njegova pokojna supruga također je izgubila posao, a on vjeruje da je razlog u tome što je glasno upozoravao na opasnosti azbesta.
Godinama je uporno pokušavao skrenuti pažnju na prijetnju koja se nadvila nad tvornicom, no, tvrdi, mnogi su ga nastojali ušutkati. Upravo zato, smatra, toliko je dugo čekao na službeno priznanje bolesti, dok su neki koji uopće nisu bili oboljeli, po njegovim riječima, odštetu dobili mnogo prije njega.
Tvornica je zatvorila svoja vrata 2005. godine zbog zabrane proizvodnje azbestnih proizvoda. Krov tvornice sastoji se od azbestnih ploča, koje bi tijekom jakih nevremena bile nošene vjetrom po okolnom području, pa su se ostaci azbesta mogli vidjeti i na ulicama.
Sanacija je provedena 2009. godine, no Grgo smatra da učinjeno nije bilo dovoljno jer se azbest i dalje nalazi u okolini tvornice, gdje je nedavno izgrađen i dječji park. Unatoč vidljivim ostacima azbestnih materijala, prostori tvornice su i dalje u upotrebi te se iznajmljuju različitim tvrtkama.
"Bijeli azbest koji se nalazi u materijalu na krovu tvornice danas je opasniji nego kad je radila tvornica, ali najveća je sramota što se dječje igralište gradi uz samu tvornicu koja je obložena pločama od azbesta. I gradi se na bivšem odlagalištu azbestnog otpada. To nema nigdje u svijetu", smatra Grgo.
Vranjic je nekada, govori Grgo, imao dušu. Zbog tvornice su mnogi prodavali nekretnine i odlazili u Split. No, on govori kako od otrovne prašine nije ugrožen samo Vranjic već i okolica jer se prašina može proširiti vjetrom.
"Koliko su stanovnici Vranjica propatili zbog azbesta najbolje zna naš pokojni svećenik koji je preminuo prije mjesec dana. Don Pave Vuković je u knjigu umrlih u župnom uredu pisao još jedan umro od vranjičke bolesti", priča nam Grgo.
Iako neki i danas umanjuju opasnost azbesta, Grgo poznaje gotovo 200 ljudi koji su zbog njega preminuli u velikoj patnji. Među njima su mnogi koji nisu ni kročili u tvornicu, što pokazuje koliko je ova otrovna prašina bila opasna i za okolno stanovništvo.
"Najviše mi je žao moje punice, ona nije radila u tvornici i umrla je od azbestoze. Bila je jako dobra žena i voljela je moju djecu. Moj dobri prijatelj je isto preminuo malo nakon što je saznao za bolest. Prepao se, mislim da ga je strah koštao života jer svi znamo u kakvim bolovima odlaziš. Zato ja ne želim misliti o tome što me čeka."
Nada da će zrak u Vranjicu ponovno postati čist i dalje živi, ponajviše zahvaljujući nedavnom otporu ljudi protiv broda s azbestom u Splitu. Grgo vjeruje da su se njegovi sumještani probudili te počeli shvaćati ozbiljnu opasnost koja i dalje vreba njihovo malo mjesto.