Naše prvo kućno okruženje uvelike oblikuje temelje onoga što postajemo. To okruženje pridonosi našoj osobnosti i onome što kasnije postajemo u odnosima. Ako smo promatrali odrasle u našem okruženju kako prakticiraju određene interakcije, oponašamo te načine interakcije s drugima.
"Mnogi ljudi odrastaju i ulaze u veze koje donose istu nezdravu dinamiku i disfunkcionalne obrasce, oponašajući djetinjstvo od kojeg se još nisu izliječili. Često, nakon nekoliko propalih veza, ljudi krenu s terapijom, pitajući se kako promijeniti obrasce u kojima su stalno zaglavljeni", kaže terapeutkinja Kaytee Gillis za Psychology Today.
Ipak, dodaje da nisu svi naši odnosi očiti odrazi naših roditelja, no postoji nekoliko zajedničkih karakteristika, uključujući ponašanja koja naučimo da su prihvatljiva, i što mislimo da zaslužujemo u romantičnoj vezi.
Stoga je izdvojila tri stvari koje učimo od svojih roditelja o intimnim i romantičnim vezama.
- Ono što zaslužujemo: Djeca puno nauče promatrajući, a gledaju sve. Od malih nogu razvijaju uvid u ono što zaslužuju u partnerstvu. "Ako djevojčica gleda mamu samu koja plače iznova i iznova, ali odbija (ili ne može) napustiti muškarca koji je zlostavlja, ona uči da je to prihvatljivo, ili barem opravdano, ponašanje u braku. Učimo ne samo što ćemo podnijeti u partnerstvu nego i zaslužujemo li dopustiti određena ponašanja", objašnjava terapeutkinja.
- Što i kako komunicirati: "Kao ljudi, neprestano komuniciramo jedni s drugima na mnoge načine koji nisu verbalni - govor tijela, pasivno-agresivni komentari ili čujni uzdasi, lupanje vratima ili korištenje tihog tretmana. Kad promatraju odrasle u kući kako koriste te nezdrave načine izražavanja nezadovoljstva, djeca uče da je to način na koji treba komunicirati", ističe Gillis. Neki, nažalost, nisu naučili zdrave načine upravljanja sukobima sve do odrasle dobi, kada su bili u mogućnosti svjesnije promatrati druge kako se nose sa stresnim događajima na načine koji su im bili ugodniji za snalaženje.
- Koja je naša uloga: Naša uloga proizlazi iz mnogo stvari, počevši izvan naše obitelji, ali je učvršćena unutar naše obiteljske jedinice. Spol i vjera, između ostalih čimbenika, zajedno rade na formiranju očekivanja o tome kako bismo se trebali ponašati i tko bismo trebali postati u vezi, navodi terapeutkinja. "Dijete rođeno u vjeri ili kulturi u kojoj se žensko mišljenje ne cijeni može se boriti da ga se čuje unutar vlastitog doma. Ako mali dječak gleda svog tatu kako dugo radi, jedva ima vremena za sebe ili svoju obitelj, nauči da je to način na koji treba biti muškarac", dodala je.
"Liječenje od prošlosti nije krivnja, već učenje i razumijevanje. Kako rastemo, sposobni smo razviti uvid dok povezujemo trenutne nezdrave obrasce i iskustva iz djetinjstva. Svijest je prvi korak u promjeni ponašanja koje ne donosi korist", zaključila je Gillis.