UNUTAR svake obitelji postoje nepisana pravila i ravnoteža. Neka djeca su označena kao odgovorna, druga kao zabavljači, a jedno je često tiho prepoznato kao "omiljeno". Ta suptilna pristranost, čak i ako je potpuno nenamjerna, može oblikovati odnose među braćom i sestrama te utjecati na njihovo samopouzdanje, potičući dugotrajnu ogorčenost i rivalstvo koje seže duboko u odraslu dob.
Svjesnost o ovom fenomenu i otvorena komunikacija ključni su za prekidanje takvih ciklusa i izgradnju čvršćih obiteljskih veza, piše Times of India.
Istraživanja potvrđuju da osjećaj nejednake roditeljske pažnje ima stvarne posljedice. Studija objavljena u časopisu The Journal of Family Psychology pokazala je da odrasla djeca koja su se osjećala manje favoriziranima imaju slabiju emocionalnu podršku i više sukoba s braćom i sestrama. Znanstvenici su zaključili da čak i sama percepcija pristranosti, bez stvarne razlike u ponašanju, može izazvati trajnu napetost.
Biti omiljeno dijete ne znači uvijek otvoreno povlašćivanje. Ponekad se radi o suptilnim znakovima - toplijem tonu u razgovoru, više strpljenja ili blažim pravilima. Roditelji toga često nisu svjesni, ali djeca takve razlike brzo primijete. Kad se osjeti nejednakost u pažnji, to utječe ne samo na odnos s roditeljima, već i na dinamiku među braćom i sestrama.
Dijete koje osjeća da je favorizirano može doživljavati krivnju i pritisak da opravda svoju ulogu, dok ono koje se osjeća zanemareno razvija nesigurnost i gorčinu. S vremenom se stvara emocionalni jaz koji, ako se ne prepozna, prerasta u rivalstvo koje može potrajati desetljećima.
Psiholozi upozoravaju da je roditeljsko favoriziranje jedan od najjačih prediktora sukoba među braćom i sestrama. Kada jedno dijete osjeća da dobiva manje pažnje, narušava se osjećaj pravednosti u obitelji, što može potaknuti ljubomoru, bijes i distancu.
No, ni "zlatna djeca" nisu pošteđena posljedica. Oni često nose ogroman teret očekivanja, da budu najbolji, uspješni i savršeni, što može dovesti do tjeskobe, iscrpljenosti i straha od razočaranja. Ono što počinje kao blaga neravnoteža u naklonosti lako se pretvara u doživotnu emocionalnu podjelu u kojoj nitko ne izlazi kao pobjednik.
Favoriziranje nije uvijek očito. Može se pojaviti u malim stvarima: jedno dijete češće dobiva pohvale, drugome se lakše opraštaju pogreške. Ponekad jedno ima više slobode i prilika, dok drugo mora uložiti dvostruko više truda za jednako priznanje.
Takva dinamika često stvara pasivno rivalstvo: sarkazam, usporedbe, emocionalnu distancu ili suptilna natjecanja umjesto otvorenih sukoba. Ako vam ovo zvuči poznato, važno je znati da to ne znači da vas roditelji ne vole jednako, percepcija često ima snažniji učinak od stvarne namjere.
Posljedice ove dinamike ne nestaju s djetinjstvom. Oni koji su odrastali osjećajući se manje favoriziranima često imaju niže samopouzdanje, više simptoma depresije i lošije odnose s braćom i sestrama. Suprotno tome, favorizirana djeca često razvijaju perfekcionizam i stalni strah od neuspjeha.
Ta rana iskustva mogu oblikovati način na koji gradimo prijateljstva, veze i kako odgajamo vlastitu djecu, često nesvjesno ponavljajući iste obrasce. Osjećaj vlastite vrijednosti i emocionalna sigurnost duboko su povezani s time kako smo kao djeca doživljavali roditeljsku pažnju.
Savršena ravnoteža u obitelji možda ne postoji, ali svjesnost o problemu čini veliku razliku. Stručnjaci savjetuju roditeljima da budu transparentni, objasne zašto jedno dijete trenutačno treba više pažnje, primjerice zbog bolesti ili ispita. Takva otvorenost sprječava pogrešne zaključke o pristranosti.
Važno je i dati svakom djetetu individualnu pažnju i prepoznati njegove jedinstvene osobine i talente. Kada se djeca osjećaju jednako vrijednima, rivalstvo slabi, a raste međusobna empatija. Za odraslu braću i sestre ključno je razgovarati o starim zamjerkama jer otvorena komunikacija može pretvoriti hladne odnose u one temeljene na razumijevanju i podršci.