Roditelji koji se teško nose s praznim domom često nehotice koriste riječi koje njihovu odraslu djecu mogu udaljiti, umjesto približiti. Iako su takvi komentari najčešće znak čežnje i želje za bliskošću, terapeuti i psiholozi ističu da mogu izazvati suprotan učinak - osjećaj krivnje, pritiska ili neadekvatnosti.
Prema riječima stručnjaka, umjesto suptilnog prigovaranja ili uspoređivanja, mnogo je korisnije poticati otvoren razgovor i jasno pokazati podršku bez osuđivanja. Dakle, ako roditelji žele da ih djeca i dalje rado posjećuju, trebali bi izbjegavati ovih nekoliko fraza.
Ova rečenica često proizlazi iz čežnje i potrebe da se čuje glas vlastitog djeteta, no odrasla djeca u njoj najčešće čuju razočaranje i osjećaj pritiska. Kako objašnjava bračna i obiteljska terapeutkinja Sarah Epstein, roditelji tada nerijetko pokušavaju izazvati grižnju savjesti umjesto da započnu iskren razgovor o tome kako održavati bliskost.
Umjesto prigovora, preporučuje da roditelji pronađu neutralan trenutak za razgovor i dogovor o načinu komunikacije koji oboma odgovara. Djeca ne izbjegavaju pozive iz nezainteresiranosti, nego zbog zauzetosti, pa umjesto podsjećanja na to, roditelji mogu predložiti termin za razgovor ili poslati kratku poruku tijekom dana, piše YourTango.
Usporedbe među djecom rijetko donose pozitivan rezultat. Kada roditelji spomenu da jedno dijete češće posjećuje dom, to drugo može osjetiti pritisak ili osjećaj da nije dovoljno dobro. Terapeut i psiholog Jeffrey Bernstein upozorava da čak i suptilne usporedbe mogu potaknuti osjećaj manje vrijednosti i ozbiljno utjecati na samopoštovanje.
Razlike u udaljenosti, rasporedu ili životnim obvezama mogu biti razlozi zbog kojih jedno dijete dolazi češće, a drugo rjeđe. Takve usporedbe ne potiču posjete, nego stvaraju nepotrebnu napetost.
Čak i ako se kaže u šali, ova rečenica često izaziva osjećaj krivnje. Roditelji možda ne shvaćaju da su odnosi s prijateljima jednostavniji jer su fizički bliži i komunikacija je svakodnevna. Obiteljski odnosi, posebno s roditeljima, zahtijevaju više emocionalne energije i vremena.
Kada roditelji uspoređuju pažnju koju dijete posvećuje prijateljima i obitelji, dijete može steći dojam da što god učinilo - nije dovoljno. Umjesto toga, toplina i razumijevanje jačaju želju za češćim posjetima.
Ova izjava gotovo uvijek izaziva osjećaj krivnje i tereta. Iako proizlazi iz usamljenosti i čežnje, takve riječi mogu natjerati dijete da se emocionalno povuče. Umjesto da razgovor otvori prostor za povezanost, on stvara zid između roditelja i djece.
Terapeuti upozoravaju da se bliskost ne gradi stvaranjem osjećaja dužnosti, već ponudom razumijevanja i otvorenog razgovora. Posjete bi trebale biti znak međusobne želje, a ne pokušaj da se ispuni emocionalna praznina.
Promjene su prirodan dio odrastanja, ali kada ih roditelji komentiraju s dozom kritike, dijete može pomisliti da njegov rast nije dobrodošao. Odrasla djeca se s vremenom mijenjaju jer uče živjeti samostalno i razvijaju vlastiti identitet, što je sasvim zdravo.
Umjesto da to doživljavaju kao udaljavanje, roditelji mogu prihvatiti promjene kao znak sazrijevanja. Najbolje što mogu učiniti jest biti podrška i sigurno mjesto u koje se dijete uvijek može vratiti.