Pola sata nakon utakmice može biti posebno zahtjevno za djecu koja se bave sportom. Kada siđu s terena, često su fizički iscrpljena, a ovisno o dobi i tome kako je utakmica prošla, mogu ih preplaviti i emocije. Ni roditelji nisu imuni na njih - upravo su gledali utakmicu na čiji ishod nisu mogli utjecati, a s tribina su možda primijetili i stvari koje dijete nije.
Ako je utakmica bila napeta ili je neka sudačka odluka izazvala nezadovoljstvo, emocije mogu biti još snažnije, piše Parents. Većina roditelja nakon utakmice ima savjete za koje vjeruje da bi mogli pomoći djetetu. To je sasvim razumljivo, ali trenutak neposredno nakon utakmice vjerojatno je najgore vrijeme za davanje savjeta koje dijete nije tražilo.
Zašto je razgovor nakon utakmice izazov
Sjetite se kako se osjećate nakon teškog dana na poslu. Sastanci, projekti, suradnja s kolegama - jedva čekate otići kući. Kad radni dan završi, sjednete u auto i napokon odahnete. A sada zamislite da vam baš u tom trenutku šef sjedne na suvozačko mjesto i počne nabrajati sve što ste tijekom dana mogli napraviti drugačije.
Mnogoj djeci vožnja kući nakon utakmice izgleda upravo tako kada im roditelji odmah počnu dijeliti savjete koje nisu tražila. Legendarna američka nogometašica Abby Wambach u podcastu "Healthy Sports Parents" govorila je o tome kako je i sama morala naučiti kako pružiti podršku svojoj djeci u takvim trenucima.
"Ne trebate ih pitati: 'Zašto nisi napravio ovo ili ono?' Ne znate što se događa u ekipi vašeg djeteta", rekla je. "Nije važno koliko se razumijete u nogomet. Ja sam bila jedna od najboljih na svijetu, a svejedno ne znam o čemu se razgovaralo na terenu ili što je ekipa dogovorila na treningu."
Roditelji se tako mogu naći u nezgodnoj situaciji. Puni su emocija koje žele izraziti, ali istodobno znaju da nije pravi trenutak za neželjene savjete. Što onda reći?
Tri pitanja koja mogu pomoći nakon utakmice
Wambach je izdvojila tri pitanja koja roditeljima mogu poslužiti kao okvir za razgovor s djetetom.
"Jesi li se danas zabavio/zabavila?"
Istraživanja pokazuju da djeca često odustaju od sporta zato što im više nije zabavan. Zato je važno da sport i dalje bude izvor zadovoljstva. Pritom "zabava" ne znači nužno da je sve bilo lako ili da se dijete cijelo vrijeme smijalo. Ne znači ni da je odigralo dobro. Natjecanje, trud i druženje s prijateljima među stvarima su koje djeci sport čine zabavnim.
Ako je odgovor negativan, ni to ne mora biti razlog za zabrinutost. Možda je dijete izgubilo utakmicu ili jednostavno imalo frustrirajući dan. Važno je pokazati zanimanje i dati mu prostora da objasni kako se osjeća, bez potrebe da odmah pokušavamo riješiti problem.
"Što si danas naučio/naučila?"
Jedan od glavnih ciljeva bavljenja sportom u djetinjstvu jest razvijanje vještina koje će djeci koristiti i izvan terena. Kada ih pitamo što su naučila, umjesto da razgovor usmjerimo na rezultat, potičemo ih da razmisle o vlastitom napretku i iskustvu.
Tako ih, bez držanja predavanja, učimo kako razmišljati o onome što su doživjela i iz toga nešto naučiti. To je vrijedna životna vještina koju dijete može prirodno razvijati kroz aktivnost u kojoj već uživa.
"Jesi li primijetio/primijetila da je netko iz ekipe pomogao drugom suigraču?"
Autor članka navodi da je ovo pitanje na njega ostavilo snažan dojam jer i sam na treninzima potiče djecu da pohvale jedni druge. Naučiti djecu da budu dobri suigrači vještina je koja će im koristiti i kasnije u životu.
Kada pažnju s vlastite igre preusmjere na dobre poteze drugih, djeca počinju primjećivati ljubaznost, vodstvo, požrtvovnost i ohrabrivanje među suigračima. Što češće prepoznaju takvo ponašanje kod drugih, veća je vjerojatnost da će ga i sama početi usvajati.
Treba li postaviti sva tri pitanja?
Ne morate postaviti sva tri pitanja nakon svake utakmice. Ponekad ne morate pitati baš ništa. Svako dijete na svoj način proživljava ono što se dogodilo na utakmici, a njegove se potrebe mogu mijenjati od susreta do susreta. Važno je da roditelji nauče obuzdati vlastite emocije i, umjesto da odmah nabrajaju sve što su primijetili, pokušaju se povezati s djetetom.
Na kraju, upravo bi dijete trebalo pokazati kakva mu podrška u tom trenutku treba. Uloga roditelja je dati mu dovoljno prostora da samo govori o svom iskustvu, umjesto da razgovor pretvore u analizu njegove igre. A kada im se pruži prilika, djeca često primijete puno više nego što odrasli očekuju.