Dok neki odrasli usvoje radne navike svojih roditelja, drugi godinama osjećaju posljedice nedostatka njihove pažnje i emocionalne prisutnosti. Djeca roditelja koji su većinu vremena posvećivali poslu često su odrastala uz dovoljno materijalne sigurnosti, ali manje zajedničkog vremena i bliskosti. Takvo iskustvo kod nekih može utjecati na odnos prema poslu, vlastitoj vrijednosti i bliskim odnosima, piše YourTango.
Donose posao kući
Djeca radoholičara mogu odrasti u perfekcioniste koji vlastitu vrijednost povezuju s uspjehom. Teško postavljaju granice, prihvaćaju dodatne obveze i nastavljaju raditi i nakon radnog vremena, čak i kada su već preopterećeni.
Istraživanja Bryana E. Robinsona i njegovih suradnika pokazala su da odrasla djeca radoholičara mogu imati više problema s depresivnošću i osjećajem da nemaju dovoljno kontrole nad vlastitim životom. Kod djece očeva radoholičara zabilježena je i veća anksioznost.
Iscrpljenost smatraju znakom predanosti
Ako su odrastali gledajući roditelje koji stalno rade, djeca mogu usvojiti ideju da su iscrpljenost i prekovremeni rad dokaz ambicije i predanosti. Posao tako postupno postaje važan dio njihova identiteta, a uspjeh način na koji procjenjuju vlastitu vrijednost.
Zbog toga se teško odmaraju bez osjećaja krivnje i često nastavljaju raditi čak i kada to narušava njihov privatni život.
Poslom bježe od problema
Djeca uče promatrajući roditelje. Ako su roditelji na stres i neugodne emocije odgovarali još većom količinom posla, isti obrazac mogu prenijeti u odraslu dob. Umjesto suočavanja s problemima, zatrpavaju se obvezama, a novac i profesionalni uspjeh mogu im služiti kao potvrda da vrijede.
Teže se otvaraju u odnosima
Emocionalna odsutnost roditelja može ostaviti trag i na kasnijim odnosima. Odrasla djeca radoholičara ponekad teško vjeruju drugima, stvaraju emocionalnu distancu ili biraju partnere koji su i sami nedostupni. Robinson navodi da se kod nekih pojavljuje obrazac ugađanja partnerima i ulaska u odnose s emocionalno udaljenim osobama, čime nesvjesno ponavljaju dinamiku poznatu iz djetinjstva.
Traže potvrdu drugih
Ako su pažnju roditelja najlakše dobivali uspjesima, djeca mogu naučiti da pohvalu moraju zaslužiti. Taj obrazac kasnije prenose na školovanje, posao i odnose pa im tuđe odobravanje postaje važan pokazatelj vlastite vrijednosti. Umjesto unutarnjeg osjećaja sigurnosti, potvrdu traže kroz rezultate, pohvale i profesionalna postignuća.
Teško im je usporiti
Djeca koja su odrasla u domu u kojem je stalno trebalo nešto raditi mogu se i kao odrasli osjećati nelagodno kada nemaju obveza. Slobodno vrijeme brzo popunjavaju poslom, planovima ili drugim aktivnostima. Ako su od roditelja naučili da je produktivnost uvijek prioritet, odmor im može izazivati osjećaj krivnje. Zato im je teško jednostavno stati i uživati u vremenu u kojem ne moraju ništa postići.