Roditeljstvo je predivno, ali i glasno, kaotično i iscrpljujuće iskustvo koje angažira sva osjetila. Normalno je osjećati se senzorno preopterećeno uz malu djecu koja su stalno oko vas, ponekad se doslovno držeći za vas dok plaču ili viču. Mnogi se roditelji pitaju proizlazi li taj osjećaj isključivo iz roditeljskih obaveza ili su možda razvili senzorne osjetljivosti nakon dolaska djece.
Dvije licencirane terapeutkinje nude uvid u uzroke senzornih problema kod roditelja i savjete kako se nositi s preopterećenošću.
Odgovor je potvrdan, no priča je složenija, objašnjava Rachel Goldberg, licencirana terapeutkinja i osnivačica Rachel Goldberg Therapy. "Mnogi ljudi već imaju blage senzorne specifičnosti koje su uglavnom neaktivne ili podnošljive uz malo truda", kaže ona. Međutim, roditeljstvo to često mijenja. Razlog je stalno mentalno opterećenje i osjećaj da ste uvijek "uključeni", bez mogućnosti predaha.
"Čak i ako ste prije imali velike odgovornosti, mogli ste se povući, odbiti druženje ili jednostavno gledati nešto bez razmišljanja", opisuje Goldberg. S roditeljstvom to nije uvijek opcija. Drugim riječima, moguće je da ste i prije imali nedijagnosticirane senzorne poteškoće, ali su vam životne okolnosti dopuštale da ih držite pod kontrolom.
"To često viđam, posebno kod majki: stalna buka, nered, 'Mama, mama, mama', dodirivanje 24/7", kaže Goldberg. "Dodajte tome mentalni popis obaveza i te uspavane osjetljivosti se rasplamsaju."
Ako se redovito borite s osjećajem da vam je dodira previše, niste sami. To je nešto što doživljavaju mnogi roditelji, posebno dok su im djeca mala, ističe Christina Klein, psihoterapeutkinja iz Christina Klein Therapy.
"To je osjećaj fizičke i emocionalne iscrpljenosti koji proizlazi iz stalne fizičke bliskosti – penjanja po vama, maženja, dojenja ili čak samo činjenice da vam je netko uvijek nadohvat ruke", opisuje Klein. "Možda ćete osjećati kao da vam koža trne ili imati poriv da se odmaknete, iako duboko volite svoje dijete."
Goldberg dodaje kako taj osjećaj za mnoge počinje još dok su djeca bebe, često tijekom dojenja, ali se nastavlja godinama kasnije s mališanima koji traže nošenje, ljepljivim rukama i djecom koja narušavaju osobni prostor čak i dok kuhate ili koristite kupaonicu. Ove emocije mogu biti složene i praćene krivnjom, no važno je znati da je to potpuno normalno.
Klein savjetuje upravljanje ovim stanjem kroz "mala senzorna resetiranja". "Izađite van na nekoliko udaha, odradite vježbe uzemljenja ili uzmite svjesni trenutak u kupaonici", kaže ona. Jednako je važno znati izraziti svoje potrebe te zatražiti prostor i podršku kada se osjećate prezasićeno.
Iako su fizički dodir i narušavanje osobnog prostora veliki okidači, nisu jedini. Mnogi roditelji postaju iznimno osjetljivi na zvukove, mirise i jaka svjetla. Zašto se to događa? "Roditeljstvo povećava količinu senzornih podražaja kojima smo izloženi – svijetle igračke, glasna igra, mirisi hrane, emocionalni ispadi, vizualni nered", objašnjava Klein.
Uz to, imamo daleko manje vremena za oporavak od svih tih podražaja. "Kada je vaš živčani sustav već opterećen, čak i male stvari poput pozadinske buke ili nereda mogu se činiti previše", kaže Klein.
Našem mozgu je jednostavno izazovno nositi se sa svim senzornim, emocionalnim i mentalnim zadacima koje roditeljstvo donosi. Sve se događa odjednom, pa svaki novi miris, lavež psa ili bljeskajuća igračka pogađa već preaktivan mozak.
Kao šlag na torti, većini roditelja s malom djecom kronično nedostaje sna. "Nedostatak sna samo doprinosi ovoj osjetljivosti", dijeli Klein. "Nije da roditelji iznenada postaju 'preosjetljivi', već da stalni podražaji iscrpljuju njihovu sposobnost da ih toleriraju."
Ako tražite načine kako se nositi sa senzornim preopterećenjem, dobra polazna točka je prepoznavanje vlastitih okidača. Možda se preopterećenost javlja u određeno doba dana, u određenim prostorijama poput kuhinje ili dječje sobe, ili je potaknuta specifičnim zvukom ili mirisom.
"Kada prepoznate svoje obrasce, možete početi uvoditi male, senzorno umirujuće strategije tijekom dana: mikro-pauze, umirujuću glazbu, vrijeme provedeno vani ili vježbe uzemljenja", predlaže Klein.
Goldberg nudi dodatne savjete: pronađite vremena za kratke pauze tijekom dana, čak i nekoliko minuta pomaže. Ako radite, odvojite par minuta za duboko disanje prije ulaska u kuću kako biste olakšali prijelaz. Slično tome, slušajte umirujuću glazbu ili podcast na putu do posla.
Ako ste kod kuće s djecom, recite im da vam trebaju "slušalice za tišinu" na deset minuta ili uvedite zajedničke tihe aktivnosti. Kada uhvatite trenutak za sebe, usredotočite se na jedno osjetilo - duboko udahnite, upalite omiljenu svijeću ili osjetite promjenu temperature vode dok perete suđe.
Najvažnije je znati da ne morate trpjeti ako je senzorno preopterećenje postalo neizdrživo. "Ako primjećujete da prekomjerna stimulacija postaje redovit problem – utječući na vaše odnose, brigu o djeci ili kako se osjećate u vlastitom tijelu, možda je vrijeme da potražite podršku", savjetuje Klein.
Terapeut vam može pomoći identificirati okidače, regulirati živčani sustav i izraditi plan podrške prilagođen vašim potrebama. "Ne morate čekati točku pucanja; što ranije dobijete podršku, stvari postaju lakše za upravljanje", zaključuje Klein.