Djetinjstvo ima presudnu ulogu u oblikovanju osobnosti, a nedostatak pažnje i sigurnosti može ostaviti duboke i dugotrajne posljedice. Iako mnogi nauče funkcionirati i prilagoditi se okolini, određeni obrasci ponašanja prate ih u odraslu dob. Takvi ljudi često nesvjesno ponavljaju obrasce iz djetinjstva u prijateljstvima, vezama i svakodnevnim odnosima. Ovo su osobine koje se, prema mišljenjima mnogih terapeuta i psihologa, često pojavljuju kod odraslih koji su kao djeca bili zanemareni.
Ljudi koji nisu dobivali pažnju kao djeca često vjeruju da moraju sve riješiti sami. Naviknuti na to da se njihovi problemi ignoriraju, razvijaju obrambeni mehanizam samodostatnosti. I u odrasloj dobi mogu osjećati nelagodu ili krivnju kada zatraže podršku, jer je njihovo iskustvo bilo da pomoć nije dostupna - ili da nije sigurno tražiti je.
Zbog emocionalne praznine u ranom razvoju, ove osobe mogu u odrasloj dobi tražiti stalnu potvrdu vlastite vrijednosti. Psiholozi primjećuju da se kod takvih ljudi često razvije duboko ukorijenjena nesigurnost, pa i manji znakovi prihvaćanja djeluju kao privremeni lijek za unutarnji osjećaj nevidljivosti. Oslanjaju se na vanjske izvore potvrde jer im unutarnji osjećaj vlastite vrijednosti nije bio izgrađen na zdravim temeljima.
Kod emocionalno zanemarenih osoba, čak i male promjene u ponašanju drugih mogu se doživjeti kao odbacivanje. Ova preosjetljivost često potječe iz djetinjstva u kojem su bili ignorirani ili neprimijećeni, pa su razvili pojačanu sposobnost uočavanja i najmanjih promjena u tuđim reakcijama. Terapeuti ističu da se ovdje ne radi o preuveličavanju, već o obrambenom mehanizmu koji je nekad služio kao način da se prepozna emocionalna opasnost.
Mnogi odrasli koji su kao djeca naučili da njihovi osjećaji nisu važni razvijaju sklonost zatvaranju. Pokazivanje ranjivosti za njih znači izlaganje, a izlaganje nosi rizik odbacivanja ili ismijavanja. Zbog toga često djeluju hladno, rezervirano ili emocionalno distancirano, iako iznutra osjećaju snažne emocije koje ne znaju kako izraziti.
Zanemarena djeca često nisu imala priliku učiti gdje završava njihova odgovornost, a gdje počinje tuđa. U odrasloj dobi to može rezultirati osobama koje ili previše popuštaju drugima ili postavljaju pretjerane granice. Psiholozi objašnjavaju da se to događa jer nisu naučili razlikovati osobne potrebe od tuđih očekivanja pa se u svakoj situaciji bore između podložnosti i obrane.
Mnogi odrasli koji u djetinjstvu nisu primali dovoljno pažnje razviju dubok strah od bliskih odnosa. Iako čeznu za povezanošću, istovremeno ih preplavljuje tjeskoba kad se netko emocionalno približi. Ovaj strah često se javlja jer osoba podsvjesno povezuje bliskost s mogućim odbacivanjem pa radije odabire distancu nego rizik od ponovne povrede.