Odrastanje uz narcisoidne osobe može ostaviti duboke i trajne posljedice. Takvo iskustvo često oblikuje način na koji pojedinac vidi sebe i stvara poteškoće u ostvarivanju zdravih odnosa u odrasloj dobi. Te se posljedice nerijetko očituju kroz rečenice koje ljudi ponavljaju, a da ni ne shvaćaju koliko su povezane s njihovim ranijim životnim iskustvima.
Iako se žrtve emocionalnog zlostavljanja mogu osjećati bezvrijedno, važno je zapamtiti da ih ne definiraju ljudi uz koje su odrasli. Uz stručnu podršku, moguće je prepoznati obrasce koji nas sputavaju, prevladati traume i ostvariti ispunjen život.
Ljudi koji su odrastali uz narcise često imaju osjećaj da smetaju drugima. Zbog toga ne traže pomoć, čak i kad im je prijeko potrebna. Od malih nogu učeni su da je njihova prisutnost opterećenje i da bi trebali šutjeti, trpjeti i brinuti se o tuđim osjećajima. U odrasloj dobi to može dovesti do suovisnih odnosa, gdje vlastite potrebe uvijek stavljaju u drugi plan.
Osjećaj da nikad nisu dovoljno dobri duboko je ukorijenjen u onima koji su odrasli uz roditelja koji ih je stalno kritizirao. Narcisoidni roditelji rijetko potvrđuju osjećaje svoje djece ili im pružaju podršku. Djeca tada nauče da nisu vrijedna pažnje i ljubavi, pa kao odrasli često imaju nisko samopouzdanje.
Preuzimanje krivnje za sve što pođe po zlu postaje način preživljavanja. Osobe koje su živjele u nepredvidivom okruženju nauče vjerovati da su one odgovorne za sve – i tako pokušavaju zadržati privid kontrole. Umjesto da se osjećaju nemoćno, biraju preuzeti krivnju, nadajući se da će time spriječiti sukobe ili negativne posljedice.
Nakon godina emocionalnog zlostavljanja, osoba može povjerovati da zaslužuje loš tretman. Takvo uvjerenje često proizlazi iz dubokog osjećaja bezvrijednosti. Iako to nije istina, traumatska iskustva ostavljaju trag koji je teško izbrisati bez stručne pomoći.
Kad netko godinama sluša da pretjeruje, da je preosjetljiv ili da izmišlja, prirodno je da počne sumnjati u vlastite misli i osjećaje. Narcisi često koriste manipulaciju kako bi poništili stvarnost djeteta. Posljedica toga je nesigurnost i teškoće u donošenju odluka.
Ljudi koji su emocionalno zanemareni u djetinjstvu često se osjećaju kao da su pretjerani ili naporni kad pokažu osjećaje. Naučili su potiskivati emocije i umanjivati vlastitu bol, kako bi izbjegli dodatnu osudu.
Ova rečenica često dolazi od onih koji su slušali da pretjeruju svaki put kad bi izrazili tugu, ljutnju ili strah. Umjesto da se njihovi osjećaji priznaju, bivali su ismijani ili ignorirani. S vremenom, počeli su vjerovati da je problem u njima, a ne u načinu na koji su tretirani.
Perfekcionizam je čest među osobama koje su odrasle uz narcise. Vjeruju da će biti voljeni samo ako ne griješe, ako su najbolji u svemu i ako stalno udovoljavaju tuđim očekivanjima. Takvo uvjerenje često je povezano s dubokim strahom od odbacivanja.
Ako je netko cijelo djetinjstvo bio krivljen za sve loše što se dogodilo, s vremenom će početi vjerovati da ništa ne može učiniti kako treba. To može dovesti do straha od pokušaja i stalnog osjećaja neuspjeha.
Kad vas stalno kritiziraju, omalovažavaju i ne priznaju vaše uspjehe, lako je početi vjerovati da jednostavno niste dovoljno dobri. Takve osobe često imaju sindrom uljeza i vjeruju da su njihove sposobnosti precijenjene, čak i kad postižu objektivan uspjeh.
Ako ste naučili da traženje pomoći vodi do ponižavanja, vikanja ili ignoriranja, vrlo je vjerojatno da ćete u odrasloj dobi sve pokušavati riješiti sami. Takvi ljudi često nose sve terete sami jer ne vjeruju da će ih netko istinski podržati.