Foto: Press
PONUKANI ponovnim izranjanjem sila zla i političkih demona devedesetih, odlučili smo se nakratko pozabaviti glazbom koja je žarila i palila devedesetih, ali umjesto još jedne dosadne liste velikih dance hitova (s kojima vas davimo barem jednom godišnje), priča je ovog puta otišla u drugom smjeru.
Naime, u cijeloj povijesti domaće glazbe teško se sjetiti perioda koji je omraženiji od "mračnih devedesetih", vremena kada su diskotekama diljem zemlje harali zloglasni hrvatski danceri koji su "maloumnim tekstovima" i umpa-cumpa ritmovima "zaglupljivali hrvatsku mladež".
To je barem dugi niz godina bio službeni stav hrvatske javnosti koja je iz nekog razloga bezuvjetno prihvatila stav da je hrvatska klupska glazba devedesetih najobičnije smeće ili u najboljem slučaju "trash" kojem treba pristupati s golemim odmakom.
Štoviše, danas je gotovo nemoguće pronaći članak koji o ovom periodu govori objektivno. Članak u kojem bismo bez predrasuda govorili o ovom glazbenom naslijeđu i u kojem se u isti koš ne bi trpalo sve na potezu od ET-ja i Dine Dvornika, preko Veline, Minee i Simplicije, pa sve do Nine Badrić i Tonija Cetinskog.
Kao što je to bio slučaj i s turbo-folkom, i hrvatski je dance u medijima dobio pečat "šunda" ili "glazbe bez mozga" istovremeno puneći klubove diljem države, a nakon što je užasnutost javnosti postala zamorna i s vremenom utihnula, s danceom se dogodilo isto što i s drugim žanrovima. Nastavio se razvijati i danas je neizostavni dio mainstreama na koji više nitko ne obraća pozornost, a ono što se nekad nazivalo smećem već je godinama veliki hit na gotovo svakom partiju na kojem DJ nema originalnijih ideja pa smatra da je puštanje trasha 90-ih "prava stvar".
I uglavnom jest jer čak ni "plesne osamdesete" nemaju toliku prođu.
I dok još uvijek čekamo pravilnik u kojem je službeno definirano da glazba, pogotovo klupska, mora biti "pametna", odlučili smo da nećemo ići linijom manjeg otpora i upadati u tipične zamke već se pozabaviti ovom scenom objektivno i uzeti u obzir sve pozitivne i negativne strane te porazgovarati s nekim ključnim ljudima tog perioda kao i kritičarima koji će cijeli priču pokušati staviti u pravi kontekst da vidimo je li vrijeme da o glazbenicima devedesetih napokon prestanemo raspravljati kao o smeću koje možemo slušati samo u zajebanciji.
Stoga, krenimo s (pokušajem) revizionizma hrvatskog dancea.
Za sve je "kriv" rat
Kao što je to slučaj sa svim drugim žanrovima i nastanak dancea moramo gledati u kontekstu vremena u kojem je nastao.
Glazba ranih devedesetih uglavnom se svodila na domoljubne tužaljke, koračnice, prijetnje onima prijeko ili molitvama za mir. Stoga, sa sigurnošću možemo reći da devedesete od samog starta definitivno nisu bile super vedro razdoblje što je značilo da je samo pitanje vremena kada će depresiju nadjačati jaka potreba za razbibrigom koja skreće pažnju sa svakodnevnih problema.
I dok je utjecaj ratnih zbivanja na sam nastanak žanra na ovim prostorima predmet nagađanja, posljedice rata odigrale su itekako važnu ulogu u samom formiranju i načinu na koji se ta vrsta glazbe promovirala.
"Niste mogli ulaziti u velike hale i sportske dvorane. U mnogim hotelima su bile izbjeglice pa te jadne ljude niste mogli micati van da bi tamo održavali koncerte. Samo je nekoliko gradova moglo organizirati veće koncerte sa živim bendom i to uglavnom u Zagrebu, Rijeci, u Istri, Zagorju i Međimurju. Sve se na kraju svelo na klubove od kojih većina nije imala uvjete za koncerte uživo, a budući da sam i DJ, jedina logična stvar bila je dance glazba koja je tada vani postajala sve popularnija. S Vladimirom Mihaljekom dogovorio sam stvaranje dance scene, a uz talentirane ET-jevce, Nenu Belana, Miru Buljana i Guida Minea, tu smo scenu i pokrenuli. 'Sunny Day' bio je prva pjesma, ali ništa se zapravo nije dogodilo do 'Tek je 12 sati'" govori menadžer Zoran Škugor i dodaje: "Belan me nazvao i rekao mi da je u nekom klubu čuo ET-jevu pjesmu i to je bilo to".
...a malo i Franjo Tuđman
Iako bi neki zlonamjerno mogli konstatirati da je Tuđman "naručio" dance da zaglupi mase i skrene im pažnju sa svega onog što se sprema, priča ipak nije toliko perfidna, ali čini se da u njoj postoji više nego zrno istine.
Naime, Tuđman je početkom devedesetih zaista održao skup u Lisinskom gdje su se, između ostalih, zatekli i neki predstavnici glazbene industrije.
"U nekim se medijima pisalo tako, ali nije meni Tuđman rekao da konkretno radim dance. Ne, da mi je rekao to, tražio bih ga pare. Međutim, rečeno je samo da život mora ići dalje i da trebamo ponuditi neku zabavu za mase, a ja sam shvatio da to znači da je došlo vrijeme za glazbu koja pripada samo disko klubovima jer to je tih ratnih godina bilo ono čega smo se najlakše mogli dokopati", govori za Index poznati menadžer dance zvijezda Zoran Škugor.
"Tuđman je razumio važnost showbusinessa. Okupio nas je u Lisinskom i pitao nas kad možemo doći u Hrvatsku da nešto stvorimo. Obećao nam je da će nam riješiti radne uvjete. Tada sam došao i otvorio studio u Zagrebu da ne moram ići na front", govori za Index poznati producent Guido Mineo.
Prezasićenje scene
Kao što to biva i sa svakim drugim žanrom, nakon uspjeha ET-ja i nekih drugih koji su koketirali s elektronskom klupskom glazbom, scena se vrlo brzo osula ljudima koji su ovaj recept pokušavali kopirati na sve moguće načine. I dok su neki imali vlastiti zvuk i zabilježili uspjeh, druge pjesme mogao je pjevati doslovno bilo tko.
U slučaju Veline, koja je "izum" Borisa Šuputa, to je i bio slučaj. Velina zapravo nije bila jedna osoba (osim u spotu) već više djevojaka koje bi menadžer slao po klubovima. Djevojka koja je bila voljna postati dijelom brenda potpisala bi ugovor i nastupala u klubu gdje bi pjevala taj jedan jedini singl, ali i tuđe hitove. Naravno, to su tada znali rijetki, a ni Velina nije bila svima poznato lice pa nitko nije ni skužio da se na pozornici nalazi druga osoba.
Škugor je pak, kao što sam kaže, imao B listu izvođača koje bi slao po manje važnim nastupima i humanitarnim koncertima kojih je tada bilo mnogo i koji se nikada nisu odbijali.
"Imao sam dvije-tri pjevačice koje nisu bile bogznakako talentirane. To su bile atraktivne cure za publiku i u njih nismo ni pretjerano investirali niti se radilo o visokim cijenama. One su nastupale na neke šuplje dane kao srijede, četvrtke i nedjelje i odradile bi nastup za 500 do 1000 maraka čime smo izlazili u susret i klubovima koji su trebali neki program, a nisu imali novca za svakodnevne veće koncerte. Od tih smo klubova živjeli pa smo im na ovaj način i pomagali", objašnjava Škugor.
S ulice na pozornicu
Dio kritika koje su usmjerene na dance scenu tiču se i zvjezdica koje su se pojavile s jednom ili najviše dvije pjesme i onda nestale. Naravno, te karijere nisu predugo trajale i netko bi bezobrazno mogao reći da su neke od pjevačica svojih "15 minuta" iskoristile kako bi se bogato udale. Što je također veliki uspjeh.
Škugor priznaje i da je mnoge od svojih izvođača doslovno dovodio s ulice, ali i da je za svakog od njih imao plan.
"Sandi nikad nije bio dobar pjevač, ali imao je taj zarazni osmijeh. On je bio dečko iz susjedstva i na tome smo gradili njegov imidž. Nije on Vanna zbog koje me, nakon što ju je čula, istog trena zvala Josipa Lisac i rekla mi da je vodim na njezin koncert. Ili Nina Badrić za koju se od samih početaka znalo da je sjajna", govori Škugor o izvođaču koji ni dan danas nema "taj hit", ali oduvijek je uspješno prodavao ime koje je stvorio devedesetih.
Umjetno stvorene zvijezde
Uz dance se često veže i ideja "umjetno stvorenih zvijezda". Za početak, valja riješiti jednu zabludu. Hit ne možete umjetno stvoriti. Možete umjetnim putem učiniti pjesmu prisutnom, ali dalje od toga ne ide. Ili je pjesma hit ili nije.
"Evo primjer Colonije. Čuo sam njihov demo i pjesmu 'Sve oko mene je grijeh'. Nazvao sam Turkija da provjerim kako pjesma prolazi. U šest mjeseci je bez ičije intervencije njihova pjesma bila najemitiranija na radiju", govori Škugor.
Iako bi netko mogao reći da su i sami zapravo pokušaj stvaranja novog ET-ja (dva tipa i pjevačica), Colonija se nikako ne bi mogla održati bez hitova.
Uz Vlatku Pokos, koju je Škugor upoznao u jednom zagrebačkom butiku, također se veže priča o umjetnom stvaranju. No, "Metak" je bio ultimativni hit koji je svoj, doduše neuspješan revival, doživio prošle godine. Tu je i Viktorija Đonlić koja je zbog tadašnje veze s Dinom Rađom nedugo nakon početka prekinula glazbenu karijeru, ali "Nema veze" i dalje je ostao u sjećanju mnogih koji su u to vrijeme počeli izlaziti.
"Bilo je tu missica, prodavačica, konobarica, svega. To je meni Škugor dovodio da im radim pjesme. Došle su u Zagreb zbog posla i onda završile u studiju. To nije bio moj đir, ja sam tada više radio pop pjesme, ali profesionalac sam pa sam radio i to što od mene traže. Nešto da se može puštati po diskotekama", govori Guido Mineo i dodaje: "Ne možeš ti za njih stvarati ne znam kakve pjesme. Naravno da ideš s nečim što mogu otpjevati. Ne možeš ti od Yuga napraviti Porsche. Nije to bilo kao danas kad imaš Auto-Tune".
Radilo se o jednom od rijetkih prepoznatljivih perioda domaće glazbe
Sjećate li se velike rock eksplozije s kraja 2001.? Ili vala izvrsne elektronike s početka 2010.? Ne? Zato što se ništa od toga nije dogodilo.
Daleko od toga da o devedesetima govorimo kao o najsjajnijem razdoblju u hrvatskoj glazbenoj povijesti, ali bez ikakve je sumnje riječ o jednom od najprepoznatljivijih perioda jer pjesmu iz devedesetih nećete zamijeniti za neku od deset godina ranije ili deset godina kasnije. Isto tako, radilo se o velikom boomu, a nakon hip-hop eksplozije krajem devedesetih teško je da možemo govoriti o nekoj većoj pojavi na domaćoj sceni.
Da ne bi bilo zabune, bilo je izvrsnih izvođača, velikih povrataka, odličnih albuma, produkcija je postajala sve kvalitetnija, ali teško je prisjetiti se nekog većeg pokreta kojeg bismo mogli nazvati fenomenom koji je na sceni ostavio dublji trag od kraja devedesetih naovamo.
Jedini veći fenomen posljednjih 15 godina su pjevači i pjevačice proizašli iz reality showova.
"Internet je pobio takvu mogućnost oduševljenja ili medijske konzumacije glazbe. Prije 21. stoljeća se još koketiralo s etnom ili rapom pa čak i pokušajem slinjenja za rokenrolom. Najbolje svjedoči činjenica da pojava izvanserijskih djevojaka s gitarom tipa Irena Žilić, Lovely Quinces, Queen of Sabe, ostaje tek povremenim spomenom i anomalijom. Ili pak istinskog glazbenog originalca Damira Avdića čiji je stil, rad i djelo zadnja originalna i revolucionarna pojava na našoj sceni. Oni ostaju duboko u undergroundu premda kvalitetom rada spadaju iznad Severina, Rozgi i inih senzacionalizama", tvrdi kritičar, književnik i redatelj Anđelo Jurkas.
Legitimni pop, ali i legitimni camp hitovi
Kad dvadeset godina nakon što je neka pjesma bila hit (ili čak hitić) i dalje spomenutu pjesmu slušate, možete sa prilično velikom sigurnošću reći da se radi o pjesmi koja se održala.
Međutim, uglavnom ćete nailaziti na liste gdje se navodi kako je riječ o "trash hitovima" i u tu se kategoriju danas trpaju čak i kvalitetne pjesme poput "Tek je 12 sati" koja bi jednak uspjeh polučila '92. i 2015.
Iako je ovaj hipsterski pristup slušanja glazbe s odmakom već odavno iritantan i prežvakan, možda je napokon došlo vrijeme da priznamo da hitove iz devedesetih već dulje vrijeme ne slušamo s odmakom već u njima istinski uživamo, a to što ih nazivamo "trash hitovima" samo je prozirna racionalizacija kojom želimo zakamuflirati činjenicu da nam se pjesme koje nam se "ne bi smjele svidjeti", zapravo sviđaju.
"Gledajte, tada ste od 100 produkcija imali 10 koje valjaju, ali još važnije od toga, identična je situacija i danas", zaključuje Guido Mineo.
"Tijekom devedesetih znalo se u jedan bus potrpati po dvadesetak zvjezdica iako nitko od njih sam za sebe nije mogao prodati 50 karata što dovoljno govori o nekoj masovnosti, ali i tome da nas zahvaljujući dijelu scene danas svi svrstavaju pod trash. Prije dvije-tri godine zvali su me da gostujem na tim nekim trash večerima. Lova mi ne treba toliko da bih si dopustio da me netko zove da nastupam i pritom me naziva smećem", govori Adonis Ćulibrk Boytronic, osnivač grupe Electro Team i dodaje: "Pazi, u to vrijeme mi smo dobivali najnovije soundove iz Londona koje ovdje nitko nije imao ni čuo. I onda se dogodi par takvih zabavnjaka koji žele raditi dance i onda zbog takvih tebe koji se boriš i mučiš, godinama kasnije trpaju u isti koš. Svi govore trash, trash, ali razvale se kad puste te pjesme. Zašto plesnu glazbu devedesetih nazivamo trash, ali ne i glazbu iz osamdesetih? Problem je to licemjerje. Kačimo na Fejsu neke linkove za neke underground izvođače i onda odlazimo na narodnjake. Stari, priznaj da to voliš i gotovo".
Je li hrvatski dance uopće postojao i tko ga je radio?
Hrvatski je dance na toliko lošem glasu da se glazba tog perioda danas dijeli na dvije skupine: ako je pjesma loša, onda se radi o hrvatskom danceu, ako je dobra, čak i ako je više nego očito da se radi o danceu - tada je nešto drugo.
Zapravo je problem da dance na ovim prostorima nikada nije jasno definiran osim kao "jednostavan tekst uz jednostavnu glazbu" što je, realno gledajući, recept od pedesetih naovamo i nikako definicija koja bi adekvatno opisala glazbu devedesetih. Viktorija Đonlić, Vlatka Pokos ili Anamarija Đumbrek tipične su dance pjevačice, ali njihova glazba u najvećem dijelu nije i tipični umpa-cumpa ritam već pop s malo drukčijom dinamikom. O čemu je onda riječ?
Svi će zapravo refleksno izjaviti da nisu radili dance. Čak se i Boytronic već na samom početku našeg razgovora pokušao ograditi od hrvatskog dancea ili barem onoga što se percipira kao hrvatski dance iako je "Tek je 12 sati" pjesma koja je službeno zakotrljala čitavu scenu. Drugim riječima, nakon toliko blaćenja i medijske halabuke, autori hrvatskih dance hitova trude se sakriti "stigmu" pa ispada da dance nije ni postojao ili da su ga radili samo čudaci i jednohitaši koji su dovoljno naivni da to priznaju.
"Bitno je čega si naslušan, što si radio i čemu si težio. Ja sam odrastao na R&B-ju, rapu od samog početka, Italo Discu i kanadskom discu koji je preteča svemu ovom što se danas radi. Dakle, znao sam što želim, kako to treba zvučati i radio sam to iz srca", govori Boytronic.
Ipak, taj je žanr izrodio danas najveća imena hrvatske scene (Nina Badrić, Tony Cetinski, Vanna, mnoge etablirane zvijezde eksperimentirale su s danceom kako bi se dodvorile mlađoj publici, a dobili smo i iznimno uspješne nasljednike dance vala kao što je Colonija koja se počela paliti u trenutku gašenja prve postave ET-ja) i neke od najvećih hitova s kojima se malo što iz današnje ponude može mjeriti iako je je stanje danas daleko bolje i jednostavnije.
Guido Mineo pak tvrdi nešto suprotno: "Prava dance scena u Hrvatskoj nikad nije postojala. Dance je oduvijek imao nešto inovativno. Svi dance producenti u Americi, Engleskoj ili Njemačkoj dolaze iz undergrounda ili electro scene. Tog undergrounda nikad nije bilo u Hrvatskoj. Bilo ga je tu i tamo u Sloveniji i s te scene dolaze Laibach, ali to je to".
"90 posto toga nema veze s danceom niti iskrenošću. Laicima je dance svaka pjesma na kojoj kick staviš na dobu", dodaje Boytronic.
Kome smeta zabava?
No, je li vrijeme da napokon pokopamo tu dosadno i istrošeno iščuđavanje lošim tekstovima?
"Pametno" zaključiti da je pjesma koja u refrenu ima "najljepše je u moru biti gol, poslije je s tebe fino papat sol" debilna, zapravo je nepotrebno isticanje očitog i zanemarivanje činjenice da su i sami autori svjesni da je refren glup, ali i da je takav s vrlo dobrim razlogom.
Ivana Banfić poslije dance faze možda je bila izvođač s kvalitenijim tekstovima, ali unatoč ozbiljnijem pristupu mnogi je i danas pamte po hitovima s početka karijere. Isto vrijedi i za Vannu koja je nakon napuštanja ET-ja nije imala stvarno velik hit.
To ne znači da svi moraju pojednostaviti to što rade da bi privukli mase već da mase vole jednostavne pjesme i da u tome nema ničeg lošeg. Odakle onda takav otpor prema zabavnim pjesmama i tko su ljudi kojima to smeta?
"Prve negativne reakcije čuo sam u Hit Depou gdje su svi odjednom počeli vikati lajv svirka, lajv svirka i upozoravati na playback. Pa ne možeš ti u klubu svirati dance s bendom. To bi bilo smiješno. Narod se veže uz originalni snimak i ako imamo neke drukčije verzije, to nije to. Čak nije uspjelo ni s odličnim Songkillersima u Domu Sportova. Na kraju krajeva, to nikom nije smetalo. Nitko nije izašao iz kluba jer na pozornici nije bilo benda", govori Škugor.
Naravno, danas je takav pristup uobičajena pojava koju nitko ne dovodi u pitanje niti se nastupanje na matricu smatra playbackom (iako playbacka devedesetih, kao i danas, bio sveprisutan).
"Mediji su u vrijeme rata kao i sada ionako bili apsolutno površni i nezainteresirani za bilo kakvo analitičko bavljenje temama nauštrb kojeg su puštali korijenje žutilu i senzacionalizmu, a velika većina tadašnjih so called glazbenih kritičara bili su i ostali fah idiotima s ušima rezerviranim samo za njima zgodne žanrove, mahom rokenrol tako da trash, kič estetiku dancea nisu ni mogli ikako drugačije nego posprdno promatrati sa svojih riffovskih dosadnih panteona jer su bili previše zabavljeni pušenjem Baretu kroz Majke, Valjcima, Ripperima i inim borcima za atrofirani 'rvacki rock", rekao nam je Jurkas.
Tonči Huljić ga nije volio
E sad, neki tekstovi su zaista kriminalni, ali loši tekstovi nisu proizvod devedesetih. Madonnin "holiday, celebrate" nije vrhunac pjesništva, ali je bezvremenski hit. "Yummy, yummy, yummy, I've got love in my tummy" ili "bird, bird, bird, the bird is the word", nastali su puno prije devedesetih. Dakle, glup tekst je tu oduvijek i možda nije fer da pjesmuljke devedesetih izlažemo nekim višim standardima.
Ipak, zanimljivo je spomenuti da je Tonči Huljić koji je zbog istog problema na udaru kritika još od "gradnje kuće trokatnice" i "kokolanja", tijekom najezde dancera bio jedan od onih koji su se također okomili na dance koji zagađuje eter.
"Huljić je gostujući u jednoj emisiji na Radio Splitu izjavio da sam uništio hrvatsku glazbu, a onda su mene pozvali u show. Ako je pojava ET-ja, Nine, Tonija i sličnih uništavanje scene, onda mi je drago da sam to učinio. Bila je to produkcija na svjetskoj razini i to nitko ne može poreći", govori Škugor, a Guido Mineo je dodao da je zbog Huljićeve kritike da "nema pojma" iz prkosa stvorio gastarbajterski hit "Daj mi vina da se napijem".
"Rekao mi je da nemam pojma i da neću napraviti ništa ako ne napravim narodnjak. Ja sam mu na to rekao da mi da samo tri dana. Napravio sam ovo i postao je hit. Posebno vani gdje je hrvatski dance odlično prolazio. To sam radio iz zajebancije, kad gledam ispise sa ZAMP-a, to je pjesma koja je pri samom vrhu", govori Mineo.
Pojava dancea zasmetala je i neke druge ljude unutar glazbene industrije.
"To je posebno smetalo ljude iz Croatije Records koja je de facto živjela od zabavne i tamburaške glazbe. Zbog sjajne prođe pojedinih dance albuma, ostali su takoreći u smanjenom poslu. No, čak i mimo toga. Taj hrvatski dance devedesetih je izrodio neke svjetske hitove. Obrada Nine Badrić 'I'm So Excited' završila je na čak 12 svjetskih kompilacija", govori Škugor.
Di su pare?
"Zaradili smo. Moglo se raditi puno manjih nastupa iako je to bilo daleko od turneja u bivšoj Jugoslaviji kada si na temelju jedne pjesme mogao odraditi 200 dana turneje. Međutim, postojao je još jedan faktor. Mogao si osnovati vlastitu izdavačku kuću što prije nije bilo moguće. To mi je omogućilo da neke spotove plaćamo od pet do 60 tisuća maraka. Toliko me koštao spot na drugom albumu ET-ja. I to je bilo važno. Morali smo imati isto kvalitetne spotove kao i strani izvođači", objašnjava Škugor.
I dok Škugora mnogi smatraju jednom od najzaslužnijih figura u hrvatskom danceu devedesetih, Boytronic ne dijeli to mišljenje i smatra da i u to vrijeme nije bio nikakav problem prodati ET, Ninu ili Tonija: "Da smo htjeli nastupiti u ponedjeljak u 11, bez problema bismo dobili 70 ponuda iste sekunde. Niti je Škugor bio tamo kad su pjesme nastajale, niti je davao ideje niti ima pravo kupiti lovorike za naš rad. Mi nismo otkriveni na onaj klasični način. Mi smo bili gotov proizvod kojim se netko samo okoristio".
Gdje je puklo?
S ET-jem je započelo, s ET-jem je i završilo.
Škurgor ističe da je dance scena krenula silaznom putanjom kad je postalo jasno da je raspad ET-ja neminovan.
Boytronic dodaje da raspad nije bio dramatičan već da su se nakon određenog vremena svi sporazumno razišli zbog neslaganja oko budućih planova. Grupa je dalje nastavila u izmijenjenom sastavu.
Nakon raspada Electro Teama ostali predstavnici scene osjetno mijenaju stil, Colonia je zapravo jedini "pravi" dance bend, a Vanna nakon napuštanja grupe kreće u solo karijeru.
"Tvrdim da je danceu nedostajalo i dobrih pjesama i novih izvođača. Vanna je učinila kardinalnu grešku. Njezin je prvi solo album bio prepun balada, a ljudi su je zavoljeli na brzim pjesmama. Nina pak radi grešku i kreće s nekim bržim pjesmama što joj isto nije sjelo. No, zanimljivo je da raspadom dancea kreće era Tončija Huljića i njegovih izvođača. Ono što ranije nije mogao odjednom je počeo pogađati. U klubove su počeli ulaziti zabavnjaci i narodnjaci".