Screenshot: YouTube
Iz mnogo razloga (vjerskih i ostalih) neki će spremno kritizirati i samu pomisao na istraživanje onoga što se nalazi izvan područja naše svijesti i svjesnog razmišljanja.
Stafford Betty, profesor religijskih studija na sveučilištu California State, smatra kako olako definiranje nečega kao "pseudoznanost" nije racionalno, a nema ni znanstvenu podlogu. Pogotovo kod istraživanje i debate o kliničkoj smrti.
Većina smatra kako je dokazana činjenica kako nakon smrti našeg mozga dolazi kraj za našu svijest. Ali to je samo pretpostavka, a ne činjenica. Moguće je da je mozak, osim što je generator svijesti, primatelj i prenositelj svijesti. Dr. Pim van Lommel, jedan od vodećih svjetskih istraživača iskustva bliske smrti i autor knjige "Consciousness Beyond Life: The Science of the Near-Death", mozak uspoređuje s televizorom koji hvata određene elektromagnetske valove i konvertira ih u sliku i zvuk. Ako je televizor oštećen, neće dobro raditi, ali valovi su i dalje prisutni.
Van Lommel kaže kako se s mozgom događa isto. Kod oštećenja mozga (ili prestanka njegovog rada), naša svijest je neoštećena, ali ne može se izraziti jer je mozak, njezin odašiljač, u kvaru.
"Zamislite situaciju u kojoj se kompjuter zarazi virusom i sve vaše poruke se pomiješaju. Problem nije u vama, nego u kompjuteru", piše Betty za Huffington Post.
S Van Lommelovim zaključcima slaže se većina specijalista i stručnjaka koji rade s pacijentima koji su doživjeli kliničku smrt ili iskustvo bliske smrti. Princip poznat kao "Ockhamova britva" od racionalnog ljudskog bića traži da odabere najjednostavnije objašnjenje na temelju promatranih podataka. Vjerovanje da je mozak generator svijesti jednostavnije je nego tvrditi da su mozak i svijest dvije potpuno različite stvari koje rade u tandemu.
Ljudi koju su iskusili kliničku smrt ili doživjeli iskustvo bliske smrti kažu da su njihove vizije u tim trenucima bile toliko realne da su postali uvjereni kako smrt nije kraj, čak ako su prije toga imali takvo vjerovanje. Neki su u trenutku iskustva bliske smrti "otputovali" na daleko mjesto i nakon buđenja ga opisali do najsitnijeg detalja, iako na tom mjestu nikada nisu bili.
Kritičari mogu kritizirati, ali i dalje ne mogu objasniti taj fenomen.
Još jedan izazov za kritičar su iskustva kliničke smrti kod ljudi koji su bili slijepi od rođenja i koji su, u trenutku kliničke smrti, progledali. O tom fenomenu Kenneth Ring, istraživač kliničke smrti sa sveučilišta Connecticut, napisao je knjigu "Mindsight" koja kritičare mora navesti na važno pitanje: s čim gleda slijepa osoba u trenutku kliničke smrti?
Kada srce prestane tuči, dotok krvi prestaje unutar sekunde. Tada, 6.5 sekundi kasnije, moždana aktivnost počinje se mijenjati zbog nedostatka kisika. Nakon 15 sekundi potpuno nestaje električna aktivnost u cerebralnom korteksu. Unutar tog kratkog vremenskog razdoblja događa se klinička smrt.
Stručnjaci diljem svijeta još uvijek ne mogu točno objasniti kako je moguće da ljudi u tom trenutku, kada su prema svim medicinskim saznanjima mrtvi, imaju moć percepcije.
Betty piše kako puno znanstvenika ova istraživanja (i ostala istraživanja "paranormalnih" pojava) svrstava pod pseudoznanost jer im se njihove implikacije čine religiozne, a njihova stajališta prema religiju često su duboko antagonistička.
"U stvarnosti istraživanje paranormalnog ništa ne duguje religiji. Činjenica da iskustvo bliske smrti implicira da možemo postojati odvojeno od svog tijela i mozga, vjerovanje potvrđeno u većini religija, potpuno je slučajna. Takva istraživanja ne bi smjela biti povezana s teologijom ili bilo kojom religijom", zaključuje Betty.