Ma kakvo besplatno obrazovanje?!

ZAMISLITE studentsku inicijativu u Hrvatskoj koja bi tražila da se dvije trećine fakulteta skine s državne "sise", a ostale prepusti tržišnom natjecanju koje će razdvojiti grozne od loših fakulteta, pri čemu bi se studenti obavezali da će sami platiti troškove svog studiranja, a od države tražili samo garanciju provođenja zakona o obrazovanju. Ili, kad se već igramo nemogućega, idemo ovako: zamislite Ivana Šukera kako jede salatu.

Na stotinu i nekom besmislenom studentskom prosvjedu od stvaranja Republike Hrvatske, zagrebački su studenti "okupirali" Filozofski fakultet i kao svoj glavni zahtjev postavili "besplatno obrazovanje za sve". Kad vidi takvu skupinu fundamentalno neobrazovanih ljudi, čovjeku jednostavno dođe milo ljudi kao što je Zvonko Bušić. On je bar bacao letke i imao neku ideju oko toga što želi.

Temeljna lekcija funkcioniranja države

Fundamentalna neobrazovanost očituje se u tom glavnom zahtjevu i, koliko god glupa bila činjenica da se ljudima koji pretendiraju na visoka društvena mjesta moraju objašnjavati najjednostavnije stvari, idemo učiniti upravo to. Ne postoji, naime, besplatno obrazovanje. Sve obrazovne ustanove imaju troškove, koje netko mora pokriti. U Hrvatskoj, u velikoj većini slučajeva, te troškove pokriva ministarstvo obrazovanja. Kad kažemo ministarstvo obrazovanja, mislimo na državni proračun. Kad kažemo državni proračun, mislimo na porezne obveznike.

Što će reći, ako ste vi student engleskog i portugalskog jezika u nekom hrvatskom gradu, studentska prava koja ostvarujete pokrivaju i vaši roditelji i profesori koji vam predaju i poljoprivrednici sa šest razreda osnovne škole i ribari i kamiondžije i "menadžeri" i bankari i svi koji državi plaćaju porez. Dakle, vaše besplatno obrazovanje plaćaju svi oni. Time završavamo lekciju iz poznavanja osnova funkcioniranja države. No, postavimo si jedno drugo pitanje: zašto bismo imali "besplatno" visoko obrazovanje za sve?

Zašto ne bismo imali školarine?

Školarine su odličan mehanizam očuvanja kvalitete visokog obrazovanja. Vrlo jednostavno, studenti koji svake godine moraju namaknuti novčani iznos da bi nastavili studiranje puno su motiviraniji za brz i efikasan završetak studija, što skraćuje hrvatsku tradiciju studiranja do kasnih dvadesetih i vađenja radne knjižice u trideset i drugoj godini života. Time se tržište rada puno brže puni kvalificiranim radnicima, koji brže mogu puniti državni proračun, koji se može usmjeravati prema poboljšanju kvalitete stipendija i državno financiranih mjesta na fakultetima. Vrlo jednostavno.

Usto, studiranje nije nikakvo pravo, nego privilegija koju dobijete ako ste sretni pa vam roditelji mogu financirati studij, ili ju zaradite putem odličnih rezultata u ranijim fazama obrazovanja, studiranjem uz rad, dizanjem kredita koje ćete otplatiti nakon brzo završenog fakulteta itd.

Studentima ovakav sustav očigledno odgovara

Tako je u normalnim državama. U Hrvatskoj, koja ima blizu 200 državno financiranih znanstvenih ustanova, od kojih je većina potpuno bespotrebna, studiranje dođe kao nekakva razbibriga ljudima kojima je krajnji doseg organiziranje prosvjeda na kojima ne znaju za što točno prosvjeduju. Umjesto da se bune protiv cijele one serije razloga zbog kojih je hrvatski sustav visokog obrazovanja obična travestija, hrvatski su studenti u dvije godine uspjeli blokirati Filozofski fakultet u Zagrebu i organizirati prosvjed pred zgradom u kojoj je nekad bilo ministarstvo obrazovanja.

Zašto? Očigledno zato što im takav nekompetentan sustav obrazovanja odgovara. Samo da još ne moraju platiti nekoliko tisuća kuna godišnje. Bilo bi tužno da nije užasno smiješno.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje