Na današnji dan 1035. umro je Knut Veliki, vikinški vladar engleske. Bio je to kraj gotovo 20-godišnje vladavine koja je nakon krvavih godina, iznenađujuće, donijela stabilnost Engleske pod vikinškom vlasti.
19. godina ranije, 18. listopada 1016. godine, nakon pobjede u bitci kod Assanduna, danski vikinški princ Knut Veliki (Knud den Store) efektivno je preuzeo kontrolu nad Engleskom, označivši početak svoje vladavine. Ova pobjeda bila je kulminacija višegodišnjih danskih invazija na Englesku, a Knut, sin Svena I. Rašljobradoga, postao je kralj Engleske, a kasnije i Danske (1018.) te Norveške (1028.), stvarajući kratkotrajno, ali moćno Sjevernomorsko carstvo.
Njegova vladavina donijela je stabilnost i integraciju danske i anglosaksonske kulture te ga učinila jednim od najutjecajnijih vladara svoga doba.
Početkom 11. stoljeća Engleska je bila česta meta vikinških napada. Nakon smrti Æthelreda Nespremnog 1016. godine, prijestolje je preuzeo njegov sin Edmund II. Željeznoboki, ali je odmah bio suočen s Knutovom invazijom. Knut je, oslanjajući se na dansku vojnu silu i temelje koje je postavio njegov otac Sven, poveo odlučujuću kampanju za osvajanje zemlje.
Bitka kod Assanduna, čije se točno mjesto i danas raspravlja među povjesničarima (najčešće se navodi Ashingdon ili Ashdon u Essexu), odigrala se 18. listopada 1016. i završila Knutovom pobjedom. Nakon bitke, Knut i Edmund sklopili su sporazum kojim je Engleska privremeno podijeljena: Edmund je zadržao Wessex, a Knut ostatak kraljevstva.
Samo mjesec dana kasnije, 30. studenoga 1016., Edmund je iznenada preminuo, a Knut je preuzeo potpunu kontrolu nad zemljom. Krunidba u Londonu početkom 1017. učvrstila je njegov status kralja Engleske.
Knutova vladavina od 1016. do 1035. bila je obilježena razdobljem neuobičajene stabilnosti nakon desetljeća sukoba. Bio je poznat po pragmatičnoj i pomirljivoj politici. Kako bi osigurao legitimitet svoje vlasti, oženio se Emmom Normanskom, udovicom Æthelreda Nespremnog, čime je simbolično povezao danske i anglosaksonske dinastije te učvrstio odnose s Normandijom.
U upravljanju zemljom Knut nije rušio postojeće anglosaksonske institucije, nego ih je vješto iskoristio. Zadržao je sustav earldomova, ali je na ključna mjesta postavljao danski lojaliste, istodobno poštujući engleske zakone i Crkvu. Donirao je zemlju manastirima i oslanjao se na podršku klera, što je dodatno ojačalo njegov položaj.
Nakon što je 1018. godine postao kralj Danske, a 1028. osvojio Norvešku, Knut je stvorio Sjevernomorsko carstvo koje je uključivalo i dijelove Švedske te kontroliralo ključne pomorske trgovačke rute. To carstvo nije bilo čvrsto centralizirano, već je počivalo na njegovom osobnom autoritetu i političkoj vještini.
Knut je bio poznat i po svojoj pobožnosti, što ilustrira poznata legenda u kojoj je pokušao zapovjediti plimi da se zaustavi, kako bi pokazao svojim dvorjanima da čak ni kralj nema moć nad Božjom voljom. Iako je ta priča vjerojatno apokrifna, zorno prikazuje kako se Knut želio prikazati kao skroman i bogobojazan vladar.
Knut Veliki umro je 12. studenoga 1035. u Winchesteru, gdje je i pokopan u katedrali. Njegova smrt označila je početak raspada Sjevernomorskog carstva jer je uslijedila borba za vlast između njegovih sinova Haralda I. i Hardeknuta.
Povratak anglosaksonske dinastije pod Edwardom Ispovjednikom 1042. godine označio je kraj vikinške vladavine nad Engleskom. Iako njegova politika nije izravno dovela do normanskog osvajanja Engleske 1066., brak s Emmom Normanskom i njegovo povezivanje elita stvorili su temelje za jačanje normanskog utjecaja.
Njegova vladavina ostavila je dubok trag u engleskoj povijesti jer je spojila danske i anglosaksonske političke i kulturne tradicije te pokazala da je moguće upravljati velikim i raznolikim carstvom kroz kombinaciju sile, diplomacije i vjerskog autoriteta. Knut Veliki ostaje zapamćen kao posljednji veliki vikinški vladar čija je moć označila vrhunac vikinškog utjecaja u Europi.