Prihod od nafte: srezan. Imovina oligarha: zamrznuta. Pristup oružju: smanjen.
Rusija se suočila s nizom povijesnih kazni iz Washingtona, Bruxellesa i drugih središta otkako je 24. veljače 2022. pokrenula invaziju na Ukrajinu. Kazne, uglavnom ekonomske sankcije, osmišljene su velikim dijelom kako bi ispraznile rusku blagajnu i onemogućile financiranje rata. Najavljeno je još više kazni jer su i SAD i EU ovog tjedna objavili nove sankcije protiv Rusije.
Ipak, dvije godine kasnije rusko gospodarstvo se oporavilo. Tvornice su u punom pogonu, prodaja nafte i plina relativno je jaka, a sustav je preinačen tako da podržava rat. Čini se da je Vladimir Putin čvrsto ukorijenjen u Kremlju, unatoč nadama da će se ruska elita okrenuti protiv njega kako ekonomski pritisak bude rastao.
Zašto međunarodne sankcije nisu natjerale Rusiju da napusti Ukrajinu? Odgovor se često svodi na dva čimbenika: političku volju i tehničku sposobnost.
Za provedbu raznih sankcija potrebni su pravni, financijski, pa čak i vojni resursi - bilo da se radi o obrani od tužbi ruskih građana čiji je novac zamrznut ili zapošljavanju inspektora u trgovačkim lukama. Ali zemlje koje provode kampanju nemaju uvijek isti fokus, financije ili pravila, zbog čega provedba među saveznicima nije uvijek jednostavna.
Politika dodatno komplicira stvari: jednoj vladi je teško izvršiti pritisak na drugu da prestane kupovati ruske proizvode ako joj je potrebna suradnja te zemlje na drugim frontovima. Washington ne želi snažno naoružati potencijalnog partnera protiv Kine, poput Indije, Bruxelles ne želi otuđiti Tursku na Bliskom istoku.
"Rusija ne može dugo održavati ovu strategiju"
"Sankcije i druge ekonomske mjere same po sebi neće donijeti pobjedu u ovom ratu", rekao je Kim Donovan, analitičar za ekonomsku državnost pri think tanku Atlantic Council u Washingtonu. "Moramo upravljati svojim očekivanjima o tome što ovi alati mogu postići u kratkom roku."
Ograničenja teških sankcija također dovode u pitanje zapadni projekt obuzdavanja Rusije nevojnim sredstvima. Ali arhitekti ovih napora savjetuju strpljenje, napominjući da je rusko gospodarstvo teško oštećeno i tvrdeći da ono što Kremlj čini da ga sačuva neće dugoročno funkcionirati.
Jedan visoki dužnosnik Bidenove administracije istaknuo je da, između ostalog, Rusija koristi svoje likvidne rezerve i gura sredstva prema ratnoj ekonomiji na načine koji će naštetiti njezinoj društvenoj stabilnosti. "Rusija ne može dugo održavati ovu strategiju", rekao je viši dužnosnik koji je tražio da ostane anoniman. "I stoga je naš cilj pokušati to otežati i ubrzati tempo da to jednostavno postane neodrživo."
Čak i dok opravdavaju učinak sankcija, drugi najviši dužnosnici prepoznaju ograničenja ekonomskih kazni. "Same sankcije nisu dovoljne da Ukrajinu dovedu do pobjede", rekao je novinarima u četvrtak zamjenik ministra financija Wally Adeyemo prije nego što su najavljene nove sankcije, dodajući da je "jedini način" da ukrajinski narod bude uspješan taj "da mu Kongres osigura financijska sredstva, ali i opremu za daljnju obranu".
Neravnomjerne sankcije
Možda najkritičnije sredstvo koje su Sjedinjene Američke Države i njihovi partneri upotrijebili protiv Rusije su tradicionalne ekonomske sankcije. One su općenito usmjerene na pojedince, kompanije i državna tijela. Također mogu pogoditi financijske institucije, uključujući središnju banku zemlje. Ako, recimo, država X nametne financijske sankcije ruskom oligarhu, to obično znači da građani zemlje X ne mogu poslovati s tim oligarhom i da je imovina tog oligarha u zemlji X zamrznuta.
Kako bi spriječio zaobilazna rješenja, Washington se sve više okreće "sekundarnim sankcijama". To omogućuje SAD-u da kazni subjekte sa sjedištem u inozemstvu za poslovanje sa sankcioniranim ruskim subjektima. U prosincu je američki predsjednik Joe Biden izdao izvršnu naredbu koja bi, između ostalog, mogla rezultirati time da strane banke izgube pristup američkom financijskom sustavu ako posluju s ruskim vojno-industrijskim kompleksom. Ministarstvo financija u petak je najavilo dodatne sankcije u okviru ovog ovlaštenja, usmjerene na 26 subjekata u 11 zemalja, uključujući Kinu, Srbiju, Ujedinjene Arapske Emirate i Lihtenštajn.
Mjere su označile agresivno širenje strategije administracije protiv Putina i mogle bi natjerati banke da se pridržavaju pravila. Neki saveznici SAD-a smatraju sekundarne sankcije prekoračenjem ovlasti Washingtona jer bi mogle pogoditi treće strane koje nisu podložne sankcijama. Ipak, mjere nisu ni približno tako stroge kao pravila koja SAD ima protiv Irana, koja kažnjavaju strane banke za transakcije bilo koje vrste s iranskom bankom.
Velika rupa u zakonu je izuzeće koje dopušta transakcije povezane s energijom sa sankcioniranim ruskim bankama. Iako je to spriječilo velika previranja na globalnim energetskim tržištima, također je omogućilo da značajna količina kapitala nastavi dolaziti u rusko gospodarstvo.
Izvoz izvan kontrole
Korištenje kontrole izvoza kako bi se osiguralo da Rusija ne može nabaviti visokotehnološke artikle za rat bilo je posebno izazovno. Kontrole izvoza osmišljene su kako bi Rusiji ograničile pristup određenim vrstama proizvoda, poput mikročipova. Često je takva roba "dvostruke namjene", što znači da se može koristiti i u civilne i u vojne svrhe. Primjeri uključuju kamione i kombije koji se mogu koristiti za vojnu logistiku ili poluvodiče koji se nalaze na bojnom polju u ruskim projektilima i dronovima.
Postoje dva prilično jednostavna načina da Rusija zaobiđe kontrolu izvoza.
Prvi uključuje ponovno označavanje pošiljke u trećoj zemlji - Turska, UAE i Kina su poznati prekršitelji. Zapadna kompanija koja prodaje čips kupcu u UAE-u, na primjer, trenutno nema obvezu pratiti što se događa s robom. Carinarnicama također nedostaju sredstva za takvo praćenje.
Drugi način uključuje pretvaranje da će pošiljka putovati kroz Rusiju u središnju Aziju ili Južni Kavkaz, ali proizvodi nikada ne izađu iz Rusije. To se dogodilo prošle godine, kada je finska tvrtka prodala radarsku opremu zračnoj luci u Kazahstanu, ali nije jasno je li oprema - vjerojatno dopremljena kamionom u Rusiju - ikad stigla na odredište.
Izazov leži u provedbi. "To je stalna igra mačke i miša", rekao je Bill Reinsch, bivši dužnosnik Ministarstva trgovine koji sada radi u Centru za strateške i međunarodne studije. "Konstantna je borba držati korak s tvrtkama koje mijenjaju nazive, gase se i premještaju stvari iz stranke A u stranku B, iz stranke C u stranku D, i konačno ih dopreme u Rusiju."
Osovina izbjegavanja
Rusija se uspjela dogovoriti s drugim zemljama u sukobu sa Zapadom kako bi kupovala, prodavala i premještala proizvode - uključujući oružje za upotrebu protiv Ukrajine. Kina je dramatično povećala kupnju ruske nafte, iskoristivši popuste koje je ponudio Kremlj jer su je drugdje izbjegavali. Vjerojatno isporučuje Moskvi kritičnu tehnologiju, prema procjeni direktora Nacionalne obavještajne službe. To može uključivati mikroelektroničke komponente koje bi se mogle koristiti u ratne svrhe.
Nije svaka zemlja koja kupuje ruske proizvode protivnik Washingtona i Bruxellesa. Indija je, primjerice, povećala kupnju ruske nafte. Sjedinjene Američke Države, međutim, nemaju mnogo interesa otuđiti New Delhi. Indija je važna kao partner protiv Kine, stoga je SAD sveo na minimum sve apele vezane uz Rusiju.
"U prvim mjesecima došlo je do dramatičnog pada trgovine između Rusije i njezinih trgovinskih partnera", rekao je Chris Miller iz American Enterprise Institutea, think tanka sa sjedištem u Washingtonu. "Ali najveći dio te trgovine se oporavio jer je poslovanje samo preusmjereno, primarno preko Kine, ali i Turske, Dubaija i drugih zemalja."
Dilema ograničenja cijene nafte
Klub velikih gospodarstava G7, plus EU i Australija, složio se krajem 2022. o uvođenju ograničenja bez presedana za rusku naftu, odnosno o ograničavanju njezine prodajne cijene na samo 60 dolara po barelu. Taj je potez bio osmišljen kako bi se Moskvu prisililo da nastavi s protokom svojih fosilnih goriva, osiguravajući da globalno energetsko tržište ostane stabilno, a istovremeno osiguravajući da Rusija od nafte zarađuje znatno manje.
U početku je to pogodilo Kremlj i koštalo Rusiju oko 36 milijardi dolara prihoda koje bi inače mogla upotrijebiti za financiranje rata. Međutim, učinak je od tada oslabio, a cijena je porasla na 70 do 80 dolara po barelu u posljednjih šest mjeseci. Analitičari upozoravaju da se sada gotovo nijedan barel ruske sirove nafte ne prodaje ispod gornje granice od 60 dolara.
Prema stručnjacima, neadekvatno praćenje transakcija i neuspjeh u suzbijanju onih koji krše pravila potkopali su ovu mjeru, a ruski prihodi od nafte se oporavljaju.
Niste dovoljno SWIFT?
U danima i mjesecima nakon invazije Zapad je barem 10 ruskih banaka uskratio pristup Društvu za svjetsku međubankarsku financijsku telekomunikaciju. SWIFT je sustav za razmjenu poruka koji financijskim institucijama omogućuje komunikaciju o transakcijama, a prekid pristupa bankama reklamiralo se kao veliki udarac za Rusiju.
Međutim, mnogim ruskim bankama, uključujući neke ključne za energetske transakcije, SWIFT nije zabranjen. Prema Atlantskom vijeću, većina ruskih regionalnih i manjih banaka, njih preko 300, još uvijek ima pristup SWIFT-u, što Rusiji omogućuje obavljanje prekograničnih plaćanja i transakcija za uvoz i izvoz.
Rusija je tražila alternative. Na primjer, Kina je oprezna zbog svoje ovisnosti o zapadnim sustavima i posvetila se osmišljavanju vlastitog sustava bankovnih poruka koji bi se natjecao sa SWIFT-om. Ovo još nije pokrenuto, ali Rusi u međuvremenu plaćaju svoj uvoz u kineskim juanima. Oko 20 posto dolazne trgovine 2022. godine plaćeno je u kineskoj valuti, što je porast u odnosu na tri posto godinu ranije. Dakle, čak i kad joj je zabranjeno komunicirati sa zapadnim bankama, Rusija pronalazi kanale za poticanje uvoza.
Kao i kod drugih elemenata zapadne kampanje pritiska protiv Rusije, mogle bi proći godine prije nego što se shvati pravi učinak de-SWIFT-inga.