Davno je bilo, policajac na otoku ispričao mi je gotovo nevjerojatnu priču. Lokalni nasilnik prijetio mu je nabijenom podvodnom puškom. Ljudi s mora znaju: podvodna puška na nekoliko metara može biti smrtonosno oružje. Svladali su ga, priveli i poslali u Split.
Sutradan se napadač vratio. Trajektom. Pobjedonosno. Sud je, naime, zaključio da nema razloga za istražni zatvor. Nema opasnosti od utjecaja na svjedoke, ponavljanja djela i svega ostaloga što zakon navodi kao razlog da počinitelja neko vrijeme držiš na hlađenju. A na otoku podvodna puška nije nikakvo egzotično oružje. Lako je doći do nje. To je komad ribarske opreme koji ćete naći ispod pramca hrpe brodica u lokalnoj luci, u nezaključanoj konobi, garaži ili naslonjen uz zid.
Prijetnja i napad na policiju - u nas beznačajno djelo?
Sjetio sam se te davne epizode, ne znam na koliko je napadač na kraju osuđen, no sjetio sam se toga nakon nedavnog gostovanja na HTV-u glavnog ravnatelja policije Nikole Miline. Govoreći o napadu na policajku na Ugljanu, rekao je kako je prošle godine zabilježeno 250 slučajeva prisile prema policijskim službenicima.
Naglasio je: "Imamo i napade i pokušaje ubojstava. (...) Posebno nas zabrinjava što su kazne počiniteljima većinom uvjetne." Dodao je i kako "imamo počinitelje koji opetovano čine kaznena djela, a nemaju osuđujuće presude ili imaju uvjetne kazne ili procesi nisu niti započeli".
Prije mjesec dana ista priča bila je na tematskoj sjednici Saborskog odbora za pravosuđe. Tamo su se baš bavili kaznenim djelom prisile prema službenoj osobi. U praksi su to daleko najčešće napadi ili prijetnje napadom na policijske službenike. Predsjednik odbora Nikola Grmoja iznio je podatke Ministarstva pravosuđa. Presude su uglavnom osuđujuće, a izriču se kazne zatvora. To je formalno dobro.
Sada dolazi važan dio. Grmoja je naveo službene podatke prema kojima je u 77 posto slučajeva riječ o uvjetnim osudama. A hrpa kazni, osim što su uvjetne, još su i kratkog trajanja. Daleko ispod zakonskog maksimuma.
To je, budimo izravni - potpuno neprihvatljivo. Ma koliko suci na istoj sjednici saborskog odbora ponavljali o svojoj neovisnosti i kako "sud odmjerava kaznu uzimajući u obzir sve okolnosti kaznenog djela", to da se u više od tri četvrtine slučajeva prisile prema službenoj osobi (uključena je, dakle, sila i prijetnja silom i slična postupanja) dobije uvjetna kazna ne može se tolerirati.
Tko udara policajca, udarit će i slabijega
Napad na policijskog službenika ili izravna prijetnja takvim napadom je, kao prvo, ozbiljna stvar. Čovjek koji fizički napadne policajca nije samo netko tko je izgubio živce. Policajac je uniforma, država, zakon i vrlo konkretna mogućnost da vas privede. Ako netko unatoč svemu tome odluči udariti baš njega, onda je jasno da će još lakše udariti konobara, susjeda, ženu, dijete, vozača autobusa ili slučajnog prolaznika.
Ni policija, naravno, ne smije biti imuna od kritika. Trebamo kritizirati policiju, primjerice, kada po društvenim mrežama lovi ljude zato što su napisali da je policija nesposobna, gruba ili glupa. Uvreda institucije nije isto što i napad na čovjeka. Ali kada netko digne ruku na policajca koji obavlja svoj posao, tu nema mnogo filozofije. Kažnjavanjem takvog ne štiti se samo policajac. Štiti se granica nakon koje nasilnik shvati da može sve.
Postoje, naravno, uvjetne kazne. Postoje rubni slučajevi kada je bilo naguravanja, kada je netko pukao zbog nečega sasvim drugog i kada stvarno postoji dobar razlog da ga država ne pošalje na bezuvjetno hlađenje uz dva sata šetnje po krugu. Nije svaki pijani idiot baš potencijalni ubojica. Ali kada 77 posto napadača prođe s uvjetnom kaznom, onda više ne govorimo o pažljivom vaganju svake pojedine ljudske sudbine. Govorimo o sudskoj rutini u kojoj je uvjetna kazna postala gotovo automatizam.
Stvaramo Supermane od nasilnika
A ta sudska rutina govori da policajca smiješ napasti, zaprijetiti mu, pokušati ga spriječiti u poslu i vrlo vjerojatno otići kući bez dana zatvora. U svom ćeš društvu postati frajer. Superman iz mjesnog kafića koji uz turu jeftinog alkohola ponavlja kako je "drotu pokazao svoje".
Taj napadač s vremenom, kada se sud udostoji ponešto i raditi, dobije papir. Presudu. Službeni dokument s grbom Republike Hrvatske iz kojeg je u njegovoj glavi ostala samo jedna rečenica: možeš tući policajca i ostati na slobodi.
Kada nasilniku država praktično potvrdi da može dignuti ruku na čovjeka u uniformi, onda će on zaključiti da može dignuti ruku na bilo koga i da može raditi bilo što. Od vožnje u pijanom stanju preko razbijanja birtije do klepanja prolaznika po ulici. Klepanja svih onih koji nemaju ni uniformu, ni obuku postupaka samoobrane, ni kolege, ni TETRA radio-vezu.
Sudstvo koje postaje suučesnik
Određivati uvjetne kazne napadačima na službene osobe u više od tri četvrtine slučajeva ne znači da je sudstvo objektivno i samilosno, već znači da se sudstvo pretvara u suučesnika. Ne, naravno, suučesnika u samom udarcu, mahanju razbijenom bocom ili nožem. Već suučesnika u poruci koja nakon toga ostaje.
A ta poruka glasi: probaj, možda ćeš proći. Udari, zaprijeti, naguravaj se, pa ćemo kasnije svi vrlo ozbiljno proučiti tvoje teško djetinjstvo, stres, alkohol, kajanje i činjenicu da si se na sudu pristojno ispričao. A možda je i policajac podigao obrvu i iznervirao te. Imat ćemo puno razumijevanja za tebe, jadnog i sirotog nasilnika.
Sudstvo voli govoriti o svojoj neovisnosti. Ali neovisnost nije oslobođenje od odgovornosti. Neovisnost znači da ti nitko ne smije narediti kako ćeš suditi. Ne znači da se ne mogu komentirati loše presude. Ne znači da nitko ne smije pogledati rezultate i reći: ljudi, ovo što radite ne djeluje.
Kada uvjetna kazna postaje pravilo, gubi smisao
Kada tri od četiri napadača dobiju uvjetnu kaznu, onda uvjetna kazna više nije iznimka. Više nije ono fino pravno pomagalo o kojem se govori na predavanjima Kaznenog prava. Uvjetna kazna, nešto za posebne slučajeve, za ljude u koje još ima smisla vjerovati.
Kada kod fizičkog napada ili prijetnje napadom uvjetna postane pravilo, gubi smisao. Uvjetna kazna je zatvor na papiru. A zatvor na papiru nasilnika ne boli. Papir mu navečer ne zaključava vrata, ne odvaja ga od birtije, ne skida ga s ulice i ne ruši mu ugled među ekipom. Naprotiv, još mu ga podigne.
Vraća se naš nasilnik za isti stol, naruči isto piće i ima što pričati. Tukao je policajca, bio na sudu i opet je tu. Slobodan. Još ima i presudu, službeni dokaz da je digao ruku na policajca. Što bi više jedan mjesni nasilnik mogao poželjeti? Fotografiju sa sucem, onako zagrljeni i s osmijehom?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala