Foto: FAH
Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić danas je oštro reagirao na Indexov upit o tome namjerava li dati ostavku nakon što je Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju objavio mišljenje da je plagirao američkog političkog stručnjaka i analitičara Stephena Schlesingera.
Presudu odbora Barišić je odbacio po više točaka. No argumenti koje je pritom iznio, kada se malo pobliže razmotre, slabo ili nikako ne drže vodu.
Krenimo redom.
1) Barišić tvrdi da su napadi na njega i njegov znanstveni dignitet neutemeljeni
"Nije bilo osnove za 'naknadno' stavljanje na dnevni red Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju prijave iz 2011. godine koja je pravodobno bila riješena. Nadležna etička tijela Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Zagrebu odbacila su navedenu prijavu još prije šest godina kao neosnovanu", tvrdi Barišić u današnjem odgovoru Indexu.
Kako smo već više puta pisali, prijava iz 2011. nikada nije bila rješavana na Odboru iz vrlo jednostavnog razloga - zato što on od 2011. do 2014. nije imao imenovane članove pa nije ni funkcionirao. Predmeti koji su do tada bili zaprimljeni stoga su stajali u Agenciji za znanost i visoko obrazovanje pa članovi Odbora, čak i kada je ponovno počeo raditi, nisu mogli znati za njih. Oni su aktualizirani tek kada je Barišić postao ministar, odnosno kad su mediji otkrili da postoje, a da ih Odbor nikada nije rješavao. Bilo je za očekivati da će mediji pokušati istražiti novog ministra, osobito kada se zna da su se uz njega već vezivale brojne afere.
U ovom kontekstu važno je istaknuti da Barišić kao mjerodavna navodi etička tijela Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Zagrebu, koja su ga oslobodila krivnje, dok takvim ne doživljava i Odbor koji je zaključio da je kriv.
U tome ima više spornih stvari. Kao prvo, indikativno je da je po ministru mjerodavno tijelo upravo ono na njegovom fakultetu, kao i odluka koju je potpisao Hrvoje Relja koji je u to vrijeme bio zaposlenik Odsjeka kojem je bio pročelnik, pogađate i sami, sam Barišić.
Kao drugo, zanimljivo je da Barišić također smatra mjerodavnim Sveučilište u Zagrebu iako ono nije bilo stvarno nadležno za njegov slučaj jer je Barišić bio zaposlenik splitskog, a ne zagrebačkog sveučilišta. Jedina logika po kojoj bi ono moglo biti nadležno jest činjenica da su znanstvenici poslali prijavu i Zagrebačkom sveučilištu na uvid.
Naime, filozof i fizičar Tihomir Vukelja, koji je bio član ad hoc etičkog povjerenstva na SuZG-u do kojeg je stigla prijava protiv Barišića, izjavio je za medije da se ono konačno uopće nije bavilo njime.
"Na Sveučilište u Zagrebu stigla je samo obavijest o prijavi jer Pavo Barišić djelatnik je Sveučilišta u Splitu pa tu zagrebačko Sveučilište nema nadležnosti. No, kako su u prijavi spominjani i ljudi iz Zagreba, tako je rektor smatrao da se o tome ipak trebamo očitovati. Mišljenje koje smo donijeli odnosi se samo na osobe sa Sveučilišta u Zagrebu, a je li članak Pave Barišića plagijat ili nije – to pitanje nismo ni razmatrali", objasnio je Vukelja za jedan portal.
Konačno treba postaviti pitanje po kojoj bi se logici prijave za etički dvojbene postupke morale rješavati isključivo na nekim lokalnim etičkim povjerenstvima, a ne i na nekom državnom, koje je imenovao Sabor, kada je sasvim logično očekivati da bi ovo potonje moglo i trebalo biti objektivnije, neovisnije i manje umreženo?
2) Barišić tvrdi da je zaključak mjerodavnih tijela koja su ga oslobodila krivnje bio nedvojben.
„Na žalost, pojedini mediji i novinari pokušavaju nametnuti dojam da se predmet tek sada rješava. Nedvojben je bio zaključak mjerodavnih etičkih tijela da se u mom slučaju ne radi o „plagijatu ni o njegovim pojavnim oblicima“, poručio je Barišić u današnjem priopćenju.
Ovdje ministar tvrdi nešto što je u konačnici porekao i sam. Naime, zaključak navedenih etičkih tijela bio je itekako dvojben, iz više razloga. Prije svega, zato što se pokazalo da je Schlesinger osobno za Index rekao da preuzimanje dijelova njegovog teksta bez navođenja izvora smatra plagijatom. Time je zapravo pokazao da procjene etičkih tijela nisu bile nedvojbene, jer su ona zaključila sasvim suprotno. Konačno Barišić je i sam priznao pogrešku zbog koje se nedavno ispričao američkom znanstveniku. No on je grešku za naše medije pripisao "tiskarskoj omaški ". Ako je stvarno bila riječ o tome, postavlja se pitanje zašto se Barišić nije ispričao ranije, kad je časopis izašao iz tiska?
3) Barišić tvrdi da je bivši predsjednik Odbora za etiku, akademik Vlatko Silobrčić, kao član Predsjedništva političke stranke Pametno zlorabio visoko etičko tijelo koje imenuje Hrvatski sabor za političke obračune.
„Nakon što je prijava odbačena, a tiskarska omaška u drugom izdanju mojega teksta otklonjena već 2010., dakle prije nego što je i prijavljena, Odbor za etiku posegnuo je „naknadno“ nakon mojega imenovanja za ministra znanosti i obrazovanja za prijavom za već „presuđenu stvar“, tvrdi dalje Barišić.
Ovdje je važno napomenuti da u rješenjima etičkih tijela na zagrebačkom i splitskom sveučilištu nigdje nije bilo tumačenja da je problem bio u tiskarskoj pogrešci. Naprotiv, prvo je zaključilo, kako je već gore navedeno, da se u Barišićevom slučaju ne radi o „plagijatu ni o njegovim pojavnim oblicima“. A drugo se, prema Vukelji, Barišićem nije ni bavilo.
Zanimljivo je također da je Barišićev članak u kojem su ispravljene 'tiskarske pogreške' zapravo objavljen tek 2012. godine, što se lako može provjeriti ovdje. Činjenica je da ondje također piše da je članak zaprimljen 2009., no bilo bi opravdano postaviti pitanje je li Barišić ispravke poslao naknadno, tek 2011. nakon podizanja prijave. Jer, realno gledano, imao je vremena i mogućnosti za to.
Konačno, bilo je puno više argumenata iz kojih se može zaključiti da su politički pritisci u suprotnom smjeru, od vladajućih, a ne od male stranke Pametno, u ovoj priči bili mnogo moćniji. Poznato je da je Sveučilište u Zagrebu prijavilo Odbor Ustavnom sudu, da je objavljivalo priopćenja u kojima je dijelilo upozorenja Silobrčiću, te da su na sastanke Odbora dolazili izaslanici Barišićeva ministarstva poput notornog Matka Glunčića koji su se mogli doživjeti kao mjera nadzora. Silobrčić je za Index rekao da je upravo zbog takvih pritisaka podnio ostavku na položaj predsjednika Odbora.
4) Barišić tvrdi kako u pravnoj državi vrijedi načelo „res judicata“ prema kojem se suđenje za ono o čemu je već donesen pravorijek ne može ponavljati
Ova Barišićeva tvrdnja nije očigledno valjana sama po sebi, kako on to pokušava predstaviti. Naime, ne postoji nikakvo pravilo po kojem bi ono što vrijedi kao načelo u pravosudnom sustavu vrijedilo i u akademskoj zajednici i njezinim tijelima. Barišić bi trebao podastrijeti dokaze da za svoju tvrdnju ima uporište u statutima i pravilnicima svih tijela o kojima govori, uključujući i Odbor za etiku. Osim toga, to načelo odnosi se na slučajeve u kojima je donesena neka hijerarhijski konačna presuda, dakle, ako više nema nekih tijela koja bi se mogla smatrati ovlaštenima da donesu svoju presudu. Konačno, ovdje je riječ o mišljenju Odbora za etiku, a ne sudskoj presudi, pa je potpuno besmisleno koristiti takav argument iz pravosudne prakse i terminologije.
Umjesto da preuzme odgovornost, Barišić mulja
Iz svega gore navedenog jasno je da kod Plenkovićevog ministra Barišića ne postoji ni naznaka namjere da preuzme bilo kakvu odgovornost ili da prizna pogreške u aferi koja bi uobičajeno fotelje stajala bilo kojeg ministra u bilo kojoj uređenoj zemlji. Barišić za loše vijesti krivi one koji su ih objavili i koji su ga prijavili zbog očitog plagijata, dok o vlastitoj odgovornosti nije rekao niti napisao niti slovca. Možemo se stoga pitati - je li mu zbog svega barem malo neugodno?