OVOGODIŠNJI Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, odnosno godišnjicu operacije Oluja, na neki je način unaprijed obilježen svjedočanstvima saborske zastupnice Anje Šimprage i potpredsjednika vlade Borisa Miloševića, pripadnika srpske nacionalne manjine, o njihovoj obiteljskoj priči iz tih sudbonosnih dana.
Podsjetimo, zastupnica Šimpraga u saboru je ispričala kako je, kao osmogodišnja djevojčica, izbjegla sa svojom obitelji iz Knina 4. kolovoza 1995.
>>Zastupnica SDSS-a o bijegu od Oluje: Pred vama stoji djevojčica iz kolone
"S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put, put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje. Od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banje Luke, a otuda bez stajanja prema Srbiji", rekla je zastupnica SDSS-a koja se ipak s obitelji vratila u rodni kraj četiri godine kasnije.
Potpredsjednik vlade Milošević, također SDSS-ovac, ispričao je pak u objavi na Facebooku kako nije bio u koloni, jer je živio u rodnom Šibeniku, a otac mu je mobiliziran u hrvatsku vojsku. Međutim, njegova baka je ostala u selu Bribirske Mostine gdje je živjela.
>>Milošević: Baku su mi ubili nakon Oluje, ali idem u Knin. Ovo je moja priča
"Sedmog rujna kasno popodne nazvala me sestra. Išla je s ćaćom obići babu. Našli su je mrtvu, bila je ubijena vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Ubojica je pronađen slučajno zbog vlastitog bahaćenja, smatrajući da nitko neće istraživati ubojstvo 'četnikuše', kako je sam rekao. Osuđen je na 7,5 godina, da bi izašao za 3,5 godine, nakon što je dobio predsjednikovo pomilovanje", ispričao je Milošević.
Mnogi su izrazili nadu da će ova svjedočanstva predstavnika srpske manjine doprinijeti zatvaranju ovog povijesnog poglavlja i pomirenja suprotstavljenih iskustava Hrvata i Srba i, kako je sam Milošević rekao, građenju kulture mira.
Ovo je stoga dobra prigoda da podsjetimo i na svjedočanstva nekih drugih srpskih civila, običnih ljudi koji su se našli u izbjegličkoj koloni nakon početka Oluje, koja se inače vrlo rijetko mogu čuti u javnom prostoru u vrijeme obilježavanja godišnjice Oluje i slavljeničkoj atmosferi koja je prati. Njihova je svjedočanstva prikupila udruga Documenta u sklopu projekta Osobna sjećanja.
"Ja sam mislila da će to proći, da je to neko bezvezno ludilo"
"Ne želim se ja više ničega sjećati, a na proslavu Oluje više i ne obraćam pažnju", ispričala je tako Mira Đaković iz Donjeg Lapca koja je u vremenu od 1991. do 1995. godine živjela u tzv. Republici Srpskoj Krajini. Rođena Ličanka život je provela od Bihaća i Beograda do Vukovara. Danas živi u Donjem Lapcu gdje se vratila nakon rata. "Vratila sam se u Lapac jer svoju Liku obožavam", rekla je.
O atmosferi koja se stvarala s nagovještajima rata za projekt Osobna sjećanja udruge Documenta rekla je: "Ja sam mislila da će to proći, da je to neko bezvezno ludilo". Iz današnje perspektive, jasno je da je bila u krivu.
Nakon što su počeli sukobi u BiH, otišla je kratko vrijeme u Beograd gdje joj je studirala kći te se potom vratila u Donji Lapac, a nedugo potom za njom je došao i suprug, a tamo su joj bili i roditelji.
"Ne mogu reći da smo bili gladni, ali ljudi su teško živjeli", ispričala je. U to vrijeme bile su velike inflacije, novac je malo vrijedio, poljoprivreda je spašavala ljude. Nije bilo ni mnogo uvoza, djeca su odrastala, a da nisu znala što je to banana. Preživljavalo se i gledalo svoja posla, sve do 4. kolovoza 1995. godine.
Mila Đaković. Screenshot: osobnasjecanja.hr
"Nisam mogla vjerovati da mi se to dešava, drugi put da bježim"
U Donjem Lapcu, rekla je, nitko nije znao da će se ponovo bježati. Ispričala je kako je tu večer otišla spavati, a oko ponoći ju je probudila galama i izašla je i vidjela ljude iz Korenice kako odlaze, bježe.
"To je za mene bio toliki šok. Nisam mogla vjerovati da mi se to dešava, drugi put da bježim", ispričala je. Nitko nije znao što se događa. Rekli su im da će ići do Vakufa i vratiti se. Sjeli su u auto i otišli. Auto je vozio njen otac od 80 godina.
"Strašno mi je bilo moje roditelje gledati. Moj otac kad je došao u Srbiju, na toj prikolici što je došao, to mu je bilo sve imanje. Bilo mi ga je strašno teško gledati. Svaki dan je sjedio i plakao", prisjetila se Đaković. Otac je obolio od demencije i molio da ga vrati u Liku, što je učinila, a tamo je i umro. Đaković je još neko vrijeme provela u Srbiji, no uskoro se vratila u Hrvatsku, odnosno Vukovar, gdje je muž dobio posao, no za kratko vrijeme. Podnio je zahtjev za mirovinu, ali nije ju dočekao.
"Njemu je cijeli rat teško pao", prisjetila se. Nakon suprugove smrti vratila se u Bihać gdje je provela godinu i po dana, a potom se vratila u svoju Liku.
"Ja sam mrzila strašno političare, bivše vođe Jugoslavije. Mislila sam da se pametni ljudi mogu dogovoriti. Ne razumijem se u politiku, ali ne znam zašto se nisu mogli dogovoriti da se ta Jugoslavija podijeli bez toliko žrtava. Strašno mi je žao te mladosti koja je izginula za ništa", ispričala je Đaković.
"Nismo mi stoka sitnog zuba da nas tek tako guraju u smrt"
Željko Obradović, također iz Donjeg Lapca, u politiku se nešto više razumio, prije rata otac mu je bio u SDP-u, a živjeli su neko vrijeme i u Njemačkoj. On je nakon rata bio županijski vijećnik. Kad je proglašena Krajina, mobiliziran je. Prisjetio se kako su njih dvjestotinjak odveli u Knin gdje su im ljudi klicali, vjerovalo se da su dobrovoljci. On sam bio je u čudu. Četiri dana proveo je na obuci u Golubiću, a potom su poslani na ratište. Ratovao je i o tome danas otvoreno priča. Danas kaže da je njegov narod bio "potrošno meso", a to je shvatio već tijekom rata.
"Shvatio sam ja i prije Medačkog džepa da je teško održivo ono što su neki ljudi naumili", rekao je i dodao kako mu je bilo jasno već tada da Krajina nije održiva i da stvari ne idu dobro za Srbe
Nekoliko mjeseci prije Oluje, 23. svibnja, zajedno s nekoliko prijatelja vojnika srpska vojska ih je uhapsila jer su se pobunili protiv zapovijedi.
Nalazili su se u bazi na Plješevici, poslali su ih prema Bihaću bez transportera i ičega. Otišli su prema Donjem Lapcu i uništili su vojne prostorije.
Željko Obradović. Screenshot: osobnasjecanja.hr
"Bilo je tu i alkoholiziranih stvari, ali najviše je utjecala nepravda koja je tada kulminirala. Prozvao sam svih pet srpskih lidera - Miloševića, Martića, Babića, Karadžića, da su idioti koji guraju svoj narod u sunovrat bez povratka. Nismo mi stoka sitnog zuba da nas tek tako guraju u smrt. Dosta je", ispričao je. Proveli su potom mjesec dana u zatvoru u Frkašiću te su osuđeni na smrt strijeljanjem, no na kraju su pušteni. Vratio se u Donji Lapac gdje je obitelj krenula prema Srbiji. Otac, majka, supruga i tri sina krenuli su autom. On u početku nije htio otići. "Odlučio sam ostati i ući u historiju kao veliki Srbin", ispričao je i rekao kako to danas iz ove perspektive izgleda smiješno. "Krivio sam srpsko rukovodstvo, nikog drugog", rekao je.
"U Srbiji smo bili tretirani kao broj, kao cifra"
Ostao je sam sa psom. "Plačem ja, plače moj pas", sjetio se i rekao da mu je to bilo najteže.
"Nisam mogao vjerovati da i pas može plakati. Zvao se Medo", rekao je za Index prošle godine. Psa je našao kada se nekoliko godina kasnije vratio kući. Nakon 40 sati ipak je odlučio otići prema Srbiji, neki tenkisti su mu ukrali pištolj, ostao je bez ičega. Shvatio je da je vrijeme za odlazak, onaj tko mu treba spasiti glavu, sad mu je krao pištolj. Tih sedam dana rekao je da nije spavao pet sati. Razmislio je i odlučio otići. Krenuo je 7. kolovoza s nekim starijim ljudima koji su bili u nedoumici otići ili ostati.
Nakon 14 dana putovanja pronašao je svoju obitelj. U Srbiji je živio do 1999. godine, želio je otići u Australiju, no tri puta je odbijen.
"U Srbiji smo bili tretirani kao broj, kao cifra. Nitko me nikad nije predstavio 'ovo je Željko Obradović', već 'ovo je naš izbjeglica'", ispričao je.
Kada se vratio, nastavio se baviti ugostiteljstvom kao i prije rata. Danas kaže: "Nije bajno, ali nije ni katastrofalno. Od rata se nešto obnovilo, ali ne dovoljno. Ljudi odlaze, ali ne samo više iz ekonomskih razloga, nego i iz revolta, nema to više veze s nacionalnim pitanjem. Volio bih da se turizam tu razvija, lijep je to kraj, ali nema cesta, nema otvorene granice od Strmice do Bihaća. Onaj tko je školovan, odlazi. Među Srbima i Hrvatima nema više podjela, svatko živi i gleda da preživi", ispričao je Obradović za Index.
"Počnete se osjećati kao rijetka zvjerka koju netko lovi"
I Zorka Jovetić iz Plaškog kaže da ni danas, ali ni za vrijeme rata, s Hrvatima nije imala problema. Kako je ispričala, u Plaškom je ostalo mnogo Hrvata i oni su živjeli u Krajini zajedno s njima. Nije im bilo lako, ali nije bilo ekstremnih izljeva mržnje, ispričala je. Jovetić je rođena 1959 u Ličkoj Jesenici, a prije rata radila je kao odgajateljica u dječjem vrtiću. Rat je provela sa suprugom i dvoje djece u Krajini. Život je, kako je ispričala za projekt Osobna sjećanja, bio težak. Granate su padale, oni su s njima naučili živjeti. U početku su rat shvaćali kao sukob vojski, ne civila. No kasnije granate su počele padati i na Plaško, civili su počeli pogibati. Tijekom rata miješale su se emocije, periodi rata i primirja. Pred kraj rata se umorila od svega.
"Više nisam znala kad se bojim, kad se ne bojim", rekla je. Bilo joj je dosta i u lipnju 1995. godine, kad je škola djeci završila, odlučila je otići u Beograd gdje joj se kasnije i suprug pridružio. Dvije godine proveli su u Beogradu i Subotici i taj period u životu nije im ostao u lijepom sjećanju. U Srbiji na izbjeglice nisu lijepo gledali, čak i rodbina je na ljude iz Hrvatske gledala kao teret, muškarce su hvatali da ih mobiliziraju.
"Počnete se osjećati kao rijetka zvjerka koju netko lovi", ispričala je. Prisjetila se kako bi policija na cestama Beograda zaustavljala automobile s kninskim registracijama, izvodila ljude vani. Taj period u svom životu opisala je kao životarenje i preživljavanje. Kada su dobili potrebne papire, odlučili su se vratiti. Bilo je to 1997. godine i kući su se vraćali UNHCR-ovim autobusom. Godinama kasnije prisjetila se riječi taksista: "Hvala Bogu što idete. Ovdje ste svima za sve krivi."
"Kad bi se ponovo desio rat, ja bih bez razmišljanja otišla"
Zorka Jovetić. Screenshot: osobnasjecanja.hr
Kada se vratila, suprug je ponovo pokrenuo privatni biznis, ona se angažirala u ekološkoj udruzi "Kako je zelena moja dolina".
"Kad bi se ponovo desio rat, ja bih bez razmišljanja otišla odmah, isti dan. Uzela bih jednu torbu i otišla na kraj svijeta", rekla je u intervjuu.
Život u tzv. Krajini, kao i vojna akcija kojom je Hrvatska povratila taj teritorij, i danas ostaju velikim dijelom prikazani jednostrano, kako u medijima, tako i u obrazovnom sustavu. O izbjegličkoj koloni, gdje su ljudi bježali s traktorima i pokojom vrećicom ne znajući gdje idu, građani Hrvatske danas malo znaju, rijetko se spominje i da je ta kolona napadnuta te da je poginulo nekoliko desetaka civila. Ne spominju se ubojstva ni onih koji su ostali.
"Hrvatski helsinški odbor (HHO) neposredno nakon Oluje u svojim je izvještajima navodio brojku od gotovo 700 civilnih žrtava. Također, u kolovozu 1995. godine zabilježen je najveći egzodus Srba iz Hrvatske, kada je izbjeglo oko 200.000 ljudi", poručili su iz Srpskog narodnog vijeća tijekom održavanja prošlogodišnje komemoracije u spomen na ubijene i nestale tijekom i nakon akcije Oluja 1995. godine.
>>S druge strane Oluje, ovo su priče ljudi koji su bili dio kolone
"Tata je vjerovao da će se najkasnije sutra vratiti u kuću"
"Uvijek će mi to ostati u sjećanju. Kad je tata pričao da je ušao u sobu kad smo već kretali. Imao je cijelu šteku cigara. Toliko je bio uvjeren da ide samo do Zrmanje da je uzeo samo jednu kutiju. Ostavio je devet kutija u sobi jer je vjerovao da će se najkasnije sutra vratiti u kuću", ispričao je za projekt Osobna sjećanja i Slaven Rašković o bijegu iz sela pored Knina.
Rođen je 1984. godine u Kninu gdje je upisao prvi razred osnovne škole za vrijeme Jugoslavije po starom sistemu kad su počela, kako je rekao, "sva ta događanja".
"Ono čega se ja sjećam je da su neka djeca koja su sa mnom išla u prvi razred, u drugom razredu ih više nije bilo. Njih troje, četvero iz razreda s kojima sam se družio… Mene je zanimalo što se s njima dogodilo…Znam da sam od roditelja i od drugih dobivao nekakva neodređena objašnjenja koja mi nisu puno govorila", prisjetio se Rašković.
O promjenama koje su se tad dogodile u Kninu, ostalo mu je nekoliko jasnih sjećanja.
"Sjećam se dana kad je objavljen rat. Moj deda je upravo te 1991. godine otišao u penziju. On je bio s nama djecom kući. Znam da je gledao vijesti. Jako se zabrinuo zbog tih nekih stvari koje su se događale. Meni je to tad sve bilo vrlo apstraktno. Ja nisam razumio o čemu se tu radi. Mi smo izišli vani. Igrali se. Sad se igramo rata zato što je počeo rat. Ubrzo su se počele primjećivati velike razlike. Znam da je prvu penziju primio već kad se Krajina osnovala…Znam da je, kad je dobio penziju, žurio u grad da bi kupio 2 litre ulja, malo brašna i kutiju cigara. Inflacija je bila tolika da već sutradan to ne bi mogao napraviti. To su meni bili prvi znakovi... Bilo mu je krivo što nama djeci za prvu penziju nije mogao ništa kupiti", rekao je Rašković.
Slaven Rašković. Screenshot: osobnasjecanja.hr
Njegova obitelj protivila se ratu, otac nije želio ići u vojsku, izbjegavao je vojnu obavezu te zbog toga imao povremenih problema sa susjedima. Vladala je neimaština te nestašica nekih proizvoda kao što su banane. Više nije bilo Kraševih slatkiša ni Franckove kave.
"Gledano kroz dječje oči, ne mogu reći da sam to previše osjetio", kaže Rašković.
"Ja znam da su ljudi govorili da su čuli kako Tuđman govori svima da ostanu"
I tako sve do početka kolovoza 1995. godine, granatiranja Knina. Rašković se prisjetio noći provedene u podrumu stare željezničke kuće kraj pruge gdje su se okupili ljudi iz sela. Na pitanje jesu li tada znali što se događa, Rašković je odgovorio:
"Tad još ne, ujutro. Kroz dan su počele kružiti informacije da se ta vojska Krajine povlači sa svojih položaja. Na radiju se čulo... Ja znam da su ljudi govorili da su čuli kako Tuđman govori svima da ostanu... Mislim da je iza prvih granata postalo jasno da to polako... Da je sigurno da će Hrvatska vojska ući u Knin. Međutim, još nije bilo jasno što se tu sad događa. Tko gdje treba ići. Kasnije sam čuo priče da je njihova civilna zaštita ljude nagovorila da moraju otići. Koliko se ja sjećam, nas stvarno nitko nije... To je postala nekakva masovna histerija... Ali cijelo vrijeme je postojala priča da se ide preko Zrmanje. Da se civilno stanovništvo treba ići skloniti do Zrmanje. Dok Hrvatska vojska uđe u Knin. Kad preuzmu vlast, onda će se ljudi vratiti svojim kućama. U popodnevnim satima je počela ta histerija. Svi negdje odlaze. Mi smo imali auto. Ali nismo imali goriva, tako da nismo mogli s njim krenuti", ispričao je Rašković. Krenuli su sa susjedovim traktorom i priključili se koloni.
"Moj tata nije htio ići. Dugo je trebalo da njega nagovorimo. Zato što je on tvrdio, stvarno nikome ništa nije skrivio. Ako njegovi prijatelji Hrvati dođu i vide ga, sigurno će ga zaštititi. Drugi su mu rekli da nikad ne zna tko će naići. Da razmišlja o nama, djeci. Da ipak krene. Na kraju se odlučio krenuti. Znam da je puno puta u Srbiji požalio što je krenuo", rekao je Rašković.
"Putovanje je trajalo osam dana"
Put nije bio lagan. Nakon što im je pukla guma na traktoru, morali su pričvrstiti kolo od konjskih kola koje su našli. Na traktoru ih je tad bilo oko trideset.
"Svi su imali samo mjesta jedva da sjede. Znam da su moji mama i tata sjedili na rubu traktora, da su im noge visile dolje zato što nije bilo mjesta. Znam da su ljudi sjedili i na onim stranicama od prikolice da bi što manje mjesta zauzimali, da bi malo više mjesta ostalo za dvoje, troje manje djece, da mogu leći i zaspati", rekao je. S tim traktorom došli su do granice sa Srbijom. Putovanje je trajalo osam dana. Od Srba su prešli granicu u Bosnu, došli so Banje Luke i preko Bijeljine u Srbiju. Vladao je kaos. "Ljudi su se često pogubili u koloni zbog tih problema s raznoraznim prijevozima", rekao je.
Na granici su čekali dva-tri dana. Kad su je prešli, otišli su kod rodbine u Suboticu. Tamo se nisu dugo zadržali, već su u susjednom selu Hajdukovo iznajmili kuću. Djeca su upisala školu, roditelji nalazili povremene poslove. No njegovi roditelji nisu se dugo željeli zadržati u Srbiji, ali problem je bio što nisu imali dokumente pa su čak i pokušali ilegalno prijeći granicu preko Mađarske, zbog čega mu je otac proveo i nekoliko dana u zatvoru. Konačno, dvije godine i mjesec dana nakon odlaska, vratili su se.
"Cijelo vrijeme života u Srbiji razmišljam o tom Kninu"
"Dan nakon što smo došli počela je nova školska godina. Krenuli smo u školu. Kuća u kojoj smo živjeli prije, naša velika obiteljska kuća... U nju su se uselili izbjeglice iz Vojvodine, iz Slankamena. Stariji čovjek i žena. Kad smo se vratili živjeli smo u našoj staroj kući, koja se nalazi relativno blizu te iste obiteljske kuće. Samo je ta stara kuća...", rekao je Rašković.
"Cijelo vrijeme života u Srbiji razmišljam o tom Kninu. Nekoj svojoj staroj viziji Knina, očekujući kad ću se tamo vratiti. Kad sam došao tamo, skužio sam da to više nije baš isti grad. Apsolutno više nije bilo skoro nikog od ljudi koje sam ja poznavao. U mom selu vratila se samo jedna od obitelji s djecom, osim nas. Sve drugo su bili većinom starci. Općenito se malo ljudi bilo vratilo '97. iz Srbije. Znam da su i moje roditelje u Srbiji svi odgovarali. Govorili da je to prerano. Kako se ne boje. Da se još uvijek i nekakve gluposti događaju i slično... Oni (roditelji) su rekli da se stvarno nemaju čega bojati. Za cijelo vrijeme rata nisu prema nikom ništa loše napravili. Da ne očekuju da prema njima itko išta loše napravi. Da ne žele više živjeti u Srbiji. To im je bio dovoljan argument", rekao je.
O iskustvu u školi i provokacijama na povratku ispričao je sljedeće:
"Ja sam došao u 8. razred. Dan nakon što sam se vratio, već sam krenuo. Nisam nikog poznavao u tom razredu. Bilo je tu kojekakvih verbalnih provokacija. Tu je valjda važan stav. Znam da smo se istovremeno tad u 8. razred vratili ja i još jedan dečko, isto iz Srbije. On se valjda nije znao postaviti pa je doživljavao puno više nekakvih verbalnih provokacija, nego ja. Najnormalnije sam se odnosio prema ostalima, očekujući da se oni normalno odnose prema meni. Naravno da je uvijek budala bilo, ali... On se bojao. Ja sam nekako mislio da je stvarno važno da se ponašam normalno. Prvi sat na tjelesnom. Igramo nogomet. Kad oni vide da nećeš dopustiti da te nitko ni udara ni gazi, onda i svi drugi imaju više poštovanja prema tebi. I tako se odnose prema tebi. Ne mogu reći da smo ja i moja braća i sestra imali nekih problema. Tu je bilo nekakvih provokacija. Tad je većina zemlje bila dodijeljena nekom drugom na korištenje. Kad su se vraćali, ljudi su pokušavali vratiti svoju zemlju. Ulazili su u svađe i sukobe s tim nekim ljudima koji su je dobili na korištenje. Ili je uopće nisu dobili na korištenje, nego su je jednostavno koristili. Onda je tu dolazilo do nekih verbalnih, ponekad i fizičkih obračuna. Ali svake godine je stanje bivalo sve bolje i bolje".
Rašković je osnovnu i srednju školu završio u Kninu te potom upisao fakultet u Zagrebu, gdje i danas živi.