Situacija se proteklih tjedana u dva ukrajinska grada dramatično promijenila. Ruske snage ušle su u Kupjansk i Pokrovsk. Idući dani i tjedni odlučujući su za ta dva grada.
Osim toga, ruske snage napredovale su i u gradu Vovčansku. Tamo su ruske snage prošle godine ušle u grad kako bi stvorile svojevrsnu tampon zonu i smanjile udare ukrajinske artiljerije na ciljeve u Belgorodskoj oblasti, što su u dobrom dijelu uspjele. Međutim, ruske snage zauzele su dijelove grada do rijeke Vovče, a sada su uspješno prešle u drugi dio grada.
Potvrđeno je da su ruske snage ušle i u centar grada Pokrovska te, prema dostupnim informacijama, uspješno učvrstile svoje pozicije u gradu. Zapadni dio grada pod velikim je pritiskom, ruska vojska aktivno gomila svoje snage i jača položaje.
Ključna je bitka za industrijsku zonu, koja se smatra "jezgrom" grada. Ono što je dodatno problematično za ukrajinske snage jest komplicirana mogućnost povlačenja iz grada. Prelazak preko glavnih prometnica postao je jako otežan.
Slična je situacija i u Kupjansku. Ruske snage napreduju i već su uočene po cijelom gradu. Ipak, ukrajinske se pozicije još održavaju i traju teške gradske borbe. Zasad ni Kupjansk ni Pokrovsk nisu okruženi niti odsječeni tako da se ukrajinske snage ne mogu rotirati ili opskrbljivati, iako to podrazumijeva značajne gubitke.
Ono što se čini jest da je donesena politička odluka u Kijevu da se ovi gradovi drže do kraja, bez obzira na gubitke, iako na temelju prethodnih iskustava, nakon ove faze borbi, gradovi su obično pali pod kontrolu ruske vojske.
Daleko od bojišnica situacija nije ništa manje dramatična. Proteklog tjedna mediji su izvještavali o sastancima ukrajinskog i američkog predsjednika te američke i ruske administracije. Nakon najava da bi SAD mogao isporučiti Ukrajini projektile Tomahawk, u međuvremenu je očekivano došlo do drastične promjene u Trumpovoj retorici, što se već može tumačiti kao svojevrstan obrazac njegova funkcioniranja.
Američka administracija, prema pisanjima iz medija, vodila je "težak" razgovor s ukrajinskim vlastima. Zaključeno je da Kijev nije "posvećen" postizanju kompromisa kako bi se rat što brže okončao.
Pojavili su se članci u kojima se tvrdi da je Witkoff pozvao ukrajinskog predsjednika da povuče snage iz Donbasa, što pokazuje da SAD nije odustao od ključnih točaka sa sastanka na Aljasci. Ipak, predsjednik Trump je porekao takav pritisak na Kijev, odnosno izjavio je da nije tražio od Ukrajine da povuče vojsku iz Donbasa.
No, ono što je ključno jest da je ukrajinska delegacija, fokusirajući se na zahtjev za isporuku Tomahawk raketa, propustila priliku usredotočiti se na neke druge zahtjeve poput raketa za borbene zrakoplove ili sustava protuzračne obrane. Osim toga, propuštena je i prilika da se pokuša utjecati na američku administraciju kako bi odobrila korištenje zamrznute ruske imovine za financiranje ukrajinske obrane. Sveukupno, sastanak nije ocijenjen pozitivno.
Nastavno na taj sastanak, SAD i Rusija započeli su proteklih tjedana pripreme za novi sastanak. Prema pisanjima, razgovaralo se i o mogućnosti sastanka američkog i ruskog predsjednika u Budimpešti. Ono što je bitno naglasiti jest da bi, za razliku od Aljaske, sastanak u Budimpešti uključivao nekoliko diplomatskih faza, a to bi najvjerojatnije značilo da su Rusija i SAD već postigli dogovor o ključnim pitanjima na razini delegacija te bi predsjednici to samo formalizirali.
Nije jasno što će biti ključne točke. Ono što je jasno jest da američki predsjednik ponovno poziva Rusiju i Ukrajinu da zaustave rat. Ukrajina na neki način već pristaje. Međutim, Rusija trenutno inzistira na povlačenju ukrajinskih snaga iz Donbasa, što je iz ukrajinske perspektive vrlo problematično. Ukratko, Kijev se boji odreći najutvrđenijeg i najbolje branjenog dijela svog teritorija bez jasnih sigurnosnih jamstava
Prvi je scenarij da Moskva i dalje odbija pristati na prekid vatre te nastavi inzistirati na uvjetima. SAD neće poduzimati dodatne oštre mjere te će nastaviti politiku postupnog povlačenja SAD-a iz rata u Ukrajini i pretvaranja vojne pomoći Kijevu na komercijalnu bazu. To bi moglo trajati do točke dok Rusija ne osigura kontrolu nad cijelim Donbasom, što znači da bi rat još mogao potrajati izvjesno vrijeme.
Drugi je scenarij da Moskva pristane na primirje u zamjenu za široku "lepezu" ustupaka SAD-a. To bi uključivalo ukidanje sankcija, neku vrstu pravnog priznavanja ruske kontrole osvojenih područja, prekid isporuke oružja Ukrajini itd.
Treći je scenarij da Moskva odbije pristati na prekid vatre, a SAD zaoštri mjere, primjerice slanjem Tomahawka ili nekog drugog oružja Kijevu, uz recimo povećanje carina državama koje kupuju ruske energente. Međutim, predsjednik Trump dosad je izbjegavao takve korake koji bi povećali eskalaciju sukoba ili pokrenuli globalni trgovinski rat.
Najnoviji događaji pokazuju da se zasad barem odustaje od sastanka dvojice predsjednika, a uz to SAD je povukao poteze koji odgovaraju zadnjem navedenom scenariju. Prvo se pojavila informacija da je SAD dozvolio Ukrajini korištenje raketa Storm Shadow koje u sebi imaju američke komponente, ali ta informacija nije do kraja potvrđena. Sam predsjednik Trump odbacio je tu informaciju, ali se iz daljnje izjave može protumačiti da se ne protivi tome.
Drugo, Trump je odobrio oštre sankcije protiv Rusije. One su usmjerene na Lukoil i Rosnjeft, dvije najveće ruske naftne kompanije. Mediji su izvijestili da se Indija i Kina već pripremaju za smanjenje kupnje, barem dok ne postane jasno kako će se provoditi sankcije. No, to nije službeno potvrđeno. Kina je osudila sam čin pokretanja sankcija.
Iz Rusije nije došao oštar odgovor, odnosno službena je reakcija prilično suzdržana. Također nije jasno može li novi zaokret doprinijeti tome da Kremlj promijeni stav. Svojim inzistiranjem na uvjetima posljednjih mjeseci Kremlj je prilično ograničio vlastiti manevarski prostor. Osim toga, stav je da Rusija dobro napreduje na frontu i da gospodarski problemi zemlje nisu kritični.
Ako bi se nove sankcije pokazale kao dodatan problem Rusiji, Rusija bi mogla nastaviti pregovarati sa SAD-om. Ipak, situacija je ponovno u "limbu", rat se nastavlja, a Zapad i Rusija zasad se suzdržavaju od drastičnih koraka, iako i dalje prijete jedni drugima takvim koracima, čuvajući rizik od oštre eskalacije.
Odnosno, nove sankcije SAD-a, osim što služe kao pritisak prema Moskvi, mogu biti i pokazatelj zapadnim partnerima da SAD ne može puno toga napraviti kako bi spriječio Rusiju da ostvari svoje ciljeve i kako je potreban kompromis, a da se ne pokrene globalni sukob.
Koje su opcije za Kijev? S obzirom na perspektivu, zadatak je Kijeva održati europsku podršku. Iako tu podršku Kijev formalno ima, jasno je da je to veliki izazov. Prvo, financiranje Ukrajine samo je po sebi sve teže za Europsku uniju. Prema nekim analizama, Europska unija treba "pronaći" 120 milijardi eura za iduću godinu.
Ideja da se dio pokrije zamrznutom ruskom imovinom nerealna je i vrlo vjerojatno se takav korak neće poduzeti. Osim toga, vrlo je izvjesno da se SAD neće pridružiti financiranju Ukrajine, ukoliko za to ne postoji komercijalna isplativost.
Kako je Europska unija ipak ekonomska zajednica i kako svaka članica zapravo vodi svoju vanjsku politiku, jasno je da će provođenje takvih politika biti izazovno. Uz to, neke se članice i dalje ne mire s novom energetskom politikom EU, gdje se smatraju direktno oštećenom stranom - poput Mađarske ili Slovačke.
U tom kontekstu vjerojatno i dobar dio zemalja EU "navija" da SAD s Rusijom ipak postigne neku vrstu dogovora koji će, iako nepopularan, biti koliko-toliko prihvatljiv Kijevu. To naravno ne znači nužno da će biti prihvatljiv trenutnim vlastima u Kijevu, ali pod pritiskom opozicije i cjelokupne društvene situacije u Ukrajini, vlast u Kijevu morat će pristati na neželjene ustupke.
Čini se kao da rat u Ukrajini ide u smjeru da Rusija na ovaj ili onaj način dođe do dobrog dijela teritorija koji je već pravno usvojila u Ustav te da je samo pitanje broja žrtava i vremena kada će se taj cilj postići, pa će se krenuti u finalne pregovore.
Kijev zasad ne pristaje na to da povuče snage iz Donbasa, što je sasvim legitimno jer se i dalje pravno radi o ukrajinskom teritoriju, a ne pomaže ni činjenica da ne postoji jasna garancija da se u nekom trenutku rat neće nastaviti. Međutim, isto tako je jasno da su SAD i Europa više ili manje iscrpile sve svoje resurse za pomoć Ukrajini, a da pritom ne ugroze svoj standard, svoju ekonomsku, vojnu i političku sigurnost.
Odnosno, jasno je da bi svaki idući potez Zapada morao ići ka tome da se te točke ugroze, a očito je da zapadna društva na to nisu spremna.