IVO JOSIPOVIĆ priznao je uoči predsjedničkih izbora da Franjo Tuđman zaslužuje trg u Zagrebu. Posjetio je tada i Tuđmanovu rodnu kuću. Govoreći o tome kako je Tuđman imao dobre i loše strane, među ove druge svrstao je "toleriranje zločina, nepravednu pretvorbu i privatizaciju, kršenje ljudskih prava". Ni riječju nije spomenuo Bosnu i Hercegovinu.
A onda, ove srijede u Sarajevu je novi predsjednik Hrvatske izrazio "duboko žaljenje" zbog toga što je Hrvatska svojom politikom sudjelovala u podjeli BiH, što je "pridonijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče".
"Politike koje su devedesetih - bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti - vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme", kazao je Josipović. "
Nije spomenuo Franju Tuđmana, ali nije ni trebao. Zna se tko je vodio hrvatsku politiku devedesetih, tko je šarao po salvetama i dogovarao se sa Slobodanom Miloševićem, zna se tko je sanjao o Banovini Hrvatskoj i tko je slao vojsku preko granice. Josipović se, dakle, ispričao zbog politike koju je autoritarno predvodio Franjo Tuđman. Njega je okrivio za zločine, smrt i sakaćenje, uništavanje obitelji i trganje društvenog i kulturnog bića.
I što sad? Kako je moguće da je Josipović prije samo tri mjeseca hvalio Tuđmana, odavao mu počast odlaskom u rodnu kuću, podržao odluku Milana Bandića da se prvom hrvatskom predsjedniku napokon da trg u glavnom gradu, a onda ga službeno optužio za agresiju na BiH?
Kako će se sad odnositi prema Tuđmanu?
I ako ga je sad optužio, kamuflirajući to formulacijom "hrvatska politika", kako će se sada odnositi prema Tuđmanu kad se vrati u Hrvatsku? Hoće li pokrenuti inicijativu za ukidanjem Tuđmanova trga? To bi svakako bilo pravedno rješenje, jer nije normalno da u hrvatskoj metropoli jedan agresor ima svoj trg. Ili ako se već neće usuditi otići tako daleko, hoće li barem povući svoju tvrdnju da je Tuđman bio "povijesna ličnost" i da "zaslužuje svoj trg u Zagrebu"?
Zašto Mesić nije izrekao tu ispriku?
Službenu ispriku Bosni i Hercegovini nije u svojih deset godina izrekao ni Stjepan Mesić. On je napustio Tuđmana zbog BiH, u Haagu je svjedočio protiv Tuđmanove podjele BiH, javno je optuživao Tuđmana zbog agresije na susjednu državu, ali nikad nije otišao toliko daleko da se u ime hrvatske države službeno ispriča zbog Tuđmanove politike. Josipović radi potpuno suprotno: hvali Tuđmana ili uopće ne spominje njegov grijeh prema BiH, a onda se službeno ispričava zbog njegove politike prema susjednoj državi.
Mesić se tijekom godina na Pantovčaku - naročito nakon prve haške presude Tihomiru Blaškiću - uhvatio "dvostruke linije zapovjedanja" na čijem je čelu bio Gojko Šušak. Na tu hercegovačku frakciju s vremenom je svalio glavni teret odgovornosti za zločine, za Ahmiće i hercegovačke logore, za etničko čišćenje i humano preseljenje. U tom smislu, sasvim su logične neformalne najave da bi zagrebačka Gradska skupština mogla preimenovati Aveniju Gojka Šuška, ulicu koja prolazi ispred bolnice u kojoj je preminuo prvi hrvatski predsjednik. No, što će biti s Tuđmanom? Naročito nakon ovog Josipovićeva istupa.
Josipović nije napravio razliku u politici
Ovo što je novi šef države učinio u Sarajevu mnogi ocjenjuju kao pozitivan politički istup - ali začudo, ne i bivši predsjednik Mesić. On je odlučio prešutjeti taj potez u kojem njegov nasljednik nije posegnuo ni za kakvim nijansama: nije napravio razliku između Šuška i Tuđmana, nije spomenuo "dvostruku liniju zapovjedanja", nije se ogradio kako se radi o "pojedincima i frakcijama". Ne, Josipović je izrazio žaljenje zbog toga što je "hrvatska politika" dijelila Bosnu. Dakle, Tuđman i Šušak. Zajedno.
Hoće li se mijenjati Deklaracija o Domovinskom ratu?
Pa ipak, žaljenje zbog ratnih zločina, poput onih u Ahmićima, jedna je stvar, a žaljenje zbog agresorske politike nešto sasvim drugo. Nitko nije Josipovića tjerao na ovu ispriku. Ako ga je već želja da se u kampanji ogrebe za glasove HDZ-ovaca natjerala na komplimentiranje Tuđmanu, nitko nije očekivao ni tražio od njega da deset godina nakon Tuđmanove smrti vadi kosture iz ormara, kamo ih je odavno pospremio predsjednik Mesić. I što nam sad slijedi?
Osim odnosa prema samom Tuđmanu - koji još uvijek predstavlja veliku političku barijeru -pitanje je kako će se službena politika odnositi prema ratnoj prošlosti. Hoće li se revidirati druga točka Deklaracije o Domovinskom ratu, usvojene 13. listopada 2000. godine, u kojoj stoji sljedeće: "Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica"?
Hoće li se pisati novi povijesni udžbenici?
Mnogi su se od početka protivili takvoj kompromiserskoj deklaraciji, jer je bilo jasno da je Hrvatska itekako sudjelovala u ratu u BiH. Sada bi istup Predsjednika Republike mogao ohrabriti stranke da izglasaju novu verziju Deklaracije.
No, pored toga, hoćemo li sada pisati nove povijesne udžbenike? Je li Hrvatska sad i službeno, kako veli Andrija Hebrang, ušla u red svjetskih agresora? I hoće li Bosna i Hercegovina, kako trabunjaju neki, nakon ovoga tražiti odštetu od Hrvatske?
Ako je Josipović mislio ući u povijest, uspio je. Isprika zbog onoga što smo svi već znali, da je Tuđmanova vlast itekako sudjelovala u ratnoj podjeli BiH, imat će dalekosežno značenje. Razbit će mnoge iluzije i svladati mnoge obmane. Svejedno, ostaje pitanje: što ćemo s Tuđmanom?