IAKO se mnogo špekuliralo o novoj ofenzivi ruske vojske na obljetnicu početka invazije na Ukrajinu, nije se dogodilo ništa naročito. Ruska vojska i dalje djeluje na ograničenom području na istoku Ukrajine i zasad nema naznaka, osim akcija u Donbasu, o nekom širenju vojnih akcija.
Izostanak veće invazije ne znači da Kremlj odustaje od ukrajinskog teritorija
To, međutim, ne znači da ruski vrh odustaje od ukrajinskog teritorija, već se trenutno fokusira na područje Donbasa, koje je i od ranije poznato kao jedan od ciljeva postavljenih na početku rata.
"Oslobođenje Donbasa" i "denacifikacija" Ukrajine i dalje su jedina dva javno izrečena cilja ruskog političkog vrha otkako je počeo rat. Kako do te "denacifikacije" nije došlo, jer se pretpostavlja da je za to potrebno promijeniti vlast u Kijevu, preostalo je "osloboditi Donbas".
Kovanicama poput "denacifikacije" i "oslobođenja Donbasa" namjeravalo se dodatno podijeliti ukrajinsko društvo jer su i prije rata postojale određene podjele. Ruski politički vrh vjerojatno je računao na određen broj građana Ukrajine u ostvarenju svojih ciljeva. Godinu dana poslije može se vidjeti kako je ruska politika prema Ukrajini te podjele obrisala i postigla upravo suprotan efekt.
Svi su očekivali brz pad Kijeva, ali...
Sam početak rata bio je prilično dramatičan i očekivalo se da će ruska vojska zauzeti Kijev. To su očekivale i zapadne obavještajne službe, koje su predsjedniku Zelenskom ponudile evakuaciju iz glavnog grada, nakon čega je uslijedila ona njegova čuvena rečenica: "Ne trebam prijevoz, već streljivo."
Situacija je bila prilično kaotična, ali ruska vojska nije uspjela zauzeti ključne ukrajinske gradove, kao što su Kijev, Harkiv ili Odesa.
Ukrajina je čak i nakon Majdana bila prilično identitetski podijeljena zemlja. Složenost ukrajinskog identiteta, koji se često vezao i isprepletao s ruskim (a i bjeloruskim), dovodila je do toga da su se među stanovništvom javljale podjele na proruski orijentirane i prozapadno orijentirane građane.
Prije rata je velik broj ljudi u Ukrajini imao simpatije prema Rusiji, pa čak i prema Putinu
Činjenica je da je u Ukrajini postojao velik broj građana koji su imali određenih simpatija prema Rusiji, pa čak i prema njezinom predsjedniku Putinu. Primjerice, 2012. godine, prema dostupnim istraživanjima, 53% građana Ukrajine Putina je doživljavalo kao pozitivca, a 32% kao negativca.
U 2021. godini, dakle, godinu dana prije rata, prema istraživanju Rejting grupe, 41% Ukrajinaca složilo se s tadašnjom Putinovom izjavom da su "Ukrajinci i Rusi jedan narod, koji pripada jednom povijesnom i duhovnom prostoru". Dakle, skoro pola ispitanika. Jasno je kakvi bi rezultati danas bili kada bi se provelo takvo istraživanje.
Vjerojatno se na ta istraživanja oslanjao i politički vrh Ruske Federacije prilikom odluke o invaziji. Naravno, pretjerano bi bilo reći da je zbog toga počela agresija, ali vjeruje se da je to utjecalo na odluku o početku sukoba. Djelomično su u tome uspjeli, primjerice, prvih dana u Hersonskoj oblasti, gdje je ruska vojska praktički ušetala u grad Herson.
Rusi su od Ukrajine htjeli napraviti neku vrstu nove Bjelorusije
Vjerojatno je cilj bio od Ukrajine napraviti neku vrstu nove Bjelorusije ili kombinaciju Bjelorusije i BiH, gdje bi se Ukrajina sastojala od dva entiteta, koji bi bili osigurač Rusiji da se Ukrajina neće prikloniti EU i NATO-u. No kako je vrijeme odmicalo, bilo je jasno da će se dogoditi upravo suprotno.
Mnogi Ukrajinci koji su prije rata Rusiju i predsjednika Putina doživljavali pozitivno, nakon invazije potpuno su promijenili mišljenje. To je rezultat ovakve politike ruskog vrha prema Ukrajini.
Ukrajinci u prvih par mjeseci rata dovršili izgradnju identiteta
Ukrajina je u prvim mjesecima rata dovršila proces izgradnje svog identiteta. Iako se zaista u određenoj mjeri razlikovala od Rusije, proces stvaranja identiteta je od devedesetih, kada je Ukrajina stekla neovisnost, tekao jako sporo.
Zašto? Zato što bi svaki element tog identiteta značio izbacivanje dotad sovjetskog, a kako se sovjetsko često izjednačuje s ruskim, zapravo ruskog elementa iz ukrajinskog identiteta.
Samo na primjeru ukrajinskog jezika jasno je koliko je to bio težak proces. Mnogima je u Ukrajini ruski jezik bio i ostao materinski, odnosno onaj jezik kojim govore kod kuće. Mnogi pokušaji da se ruski zamijeni ukrajinskim gledani su u najmanju ruku s neodobravanjem. Na te je elemente ruska vlast vjerojatno također računala kada je krenula u invaziju.
Identitet Ukrajine je zbog rata u mnogočemu postao antiruski
Kako je identitet Ukrajine u ovom ratu dovršen, on je u mnogočemu postao antiruski. Ono što je godinama bilo nezamislivo promijenilo se onog trenutka kad je prva bomba pala na teritorij Ukrajine.
Jasno je da će se Ukrajina nastaviti distancirati od Rusije na sve moguće načine, ali i da je taj proces i dalje težak jer je Ukrajina godinama s Rusijom dijelila povijesno, kulturološko i religijsko nasljeđe. No sada je to jednosmjerna ulica.
Odnosi dvaju bliskih naroda, koji imaju zajedničku povijest i dijele korijene svog postojanja, vjerojatno su nepovratno narušeni. No i odnosi između Ukrajinaca koji podržavaju Ukrajinu i onih koji su stali uz Rusku Federaciju vjerojatno su trajno izgubljeni.
Ukrajinu čeka druga godina rata, vjerojatno ne i posljednja
Ukrajinu sada čeka iduća faza, a to je uspostavljanje ustavno-pravnog poretka na njezinom teritoriju. To je proces s kojim Ukrajina ulazi u drugu godinu rata. Ipak, jasno je da se Rusija neće odreći dijelova Ukrajine koje je zauzela i pitanje je s koliko ukrajinskog teritorija bi bila zadovoljna.
Iako se Ukrajina neće javno ni deklarativno odreći nijednog dijela svog teritorija, pitanje je može li se ipak dogoditi kompromis koji će uključivati teške odluke vezane za teritorij. Naime, kao što su u Kijevu sigurni da više nikad "ruska čizma" neće stupiti na tlo glavnog grada, tako su u Donjecku i Luhansku uvjereni da "kijevska čizma" ondje neće stupiti ma po koju cijenu.
Rat je u ovih godinu dana ušao u sferu normalnog i čini se da su obje strane, uz svoje probleme, spremne za još godine ratovanja. Stoga bilo kakvi pokušaji pregovora zaista nisu izvjesni, a i pitanje je oko čega bi se pregovaralo. Ukrajini predstoji druga godina rata, a prilično je sigurno da neće biti i posljednja.