Tvornica olovaka Zagreb - TOZ - više je od simbola zagrebačke industrije iz njezinog zlatnog razdoblja. Ona je i podsjećanje na vrijeme kad je reklama "Nitko ne može bez kemijske olovke" bila točna jer se poruke nisu pisale mobitelima, a pisma se nisu slala e-mailom.
Prostrana tvornica na Črnomercu, gdje su se proizvodile grafitne i kemijske olovke, nalivpera i pisaći pribor, odavno je u stečaju. Nije još srušena iako je zemljište prodano na dražbi - te prema izjavama susjeda doslovno broji posljednje dane prije odlaska u kolektivnu memoriju svojih potrošača.
Tvornica olovaka Zagreb sljednik je poduzeća L. L. C. Hardmuth Koh-i-Noor 1937. godine. Prva lokacija jedinog hrvatskog proizvođača olovaka bilo je na današnjem Prilazu baruna Filipovića gdje su već u prvoj godini rada izradili pet i pol milijuna olovaka i drvenih pastela.
Zaposleno je bilo 28 radnika. Godine 1940. podignuta je i pilana za obradu drveta kojim su izrađivali svoje proizvode. Nakon oslobođenja 1945. godine poduzeće je promijenilo nekoliko adresa.
Arhitektice Iva Muraj i Lucija Sopina u svom stručnom radu "Urbana transformacija kompleksa bivše tvornice olovaka - studija slučaja 'TOZ Penkala' u Zagrebu" pišu: "Dana 4. ožujka 1945. tvornica je uništena u zračnom napadu na Zapadni kolodvor Zagreb, a proizvodnja je obustavljena. Tvornica je obnovljena 1946. i postala državna tvrtka. Godine 1950. spojila se s tvrtkama 'Četkara' i 'Albuminat'"
"U to vrijeme zapošljavala je 120 radnika, proširujući asortiman proizvoda. Od početne proizvodnje klasičnog pribora za pisanje, tvrtka je proširila svoju ponudu modernim proizvodima za pisanje, crtanje i slikanje", stoji u radu.
"Godine 1951. obnovljene su garaža i kotlovnica. Izgrađen je dimnjak za centralno grijanje. Godine 1952. izgrađena je ograda oko tvorničkog kompleksa. Slijedila je obnova skladišta i garaža. Izgrađena je tvornica za proizvodnju i sušionica drva. Godine 1953. izvršena je dogradnja kata. Sve dogradnje i obnove projektirao je arhitekt Milan Grakalić iz arhitektonskog ureda 'Arhitekt-građevinsko-projektna zadruga Društva arhitekata Hrvatske' u Zagrebu," navode autorice sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta.
U šezdesetim godinama TOZ se opremila novim automatskim strojevima i proizvodnim linijama. Zbog povećanja proizvodnje, tvornica je kupila te se 1958. godine preselila u prostor poduzeća Sortirnica u Poljačkoj ulici 56 - gdje se i danas nalazi.
Nakon potpunog preseljenja i izgradnje kapaciteta koje je trajalo godinama prostor na Prilazu baruna Filipovića prodan je Plivi.
Osim lokacije, TOZ je mijenjala i nazive. Nakon 1952. godine poduzeće se zvalo Grafos - Tvornica olovaka Zagreb. Kasnije je u ime dodala ime Slavoljuba Penkale, velikog inovatora, a posljednji naziv je TOZ Penkala International. Zagrebačke olovke izvozili su u cijeli svijet - od 1952. u Veliku Britaniju, a kasnije i u druge zemlje. Proizvodili su i nalivpera te pribor za crtanje i slikanje.
TOZ je motivirala svoje radnike. Još 1954. dijeljene su novčane nagrade za tehnološke inovacije dok je od 1972. nagrada bila Fićo - automobil Zastava 750.
Zanimljivo je kako su bivše jugoslavenske tvrtke u proizvodnji pisaćeg i uredskog pribora "podijelile posao" još 1959. godine. TOZ je odustala od šezdesetak svojih proizvoda u dogovoru s Karbonom iz Zagreba, Aero-om iz Celja te Balkanom iz Beograda.
Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća TOZ je bila na vrhuncu proizvodnje, sa skoro tisuću zaposlenih i proizvodnjom od sto milijuna komada olovaka i opreme.
Ipak, nakon privredne reforme 1965. proizvodnja je smanjena, kao i broj radnika. Poduzeće se kasnije oporavilo od ekonomskih teškoća je je 1976. izgrađen novi proizvodni pogon od 3.700 kvadratnih metara. Tada su proizvodili 260 artikala, da bi deset godina kasnije imali 570 proizvoda i tisuću poluproizvoda. Proizvodili su oko 300 milijuna proizvoda na godinu. Zapis o tome postoji i na YouTubeu.
U sedamdesetim i osamdesetim TOZ je predstavljala vrh zagrebačke industrije. S vrha su pali u devedesetima, tijekom procesa pretvorbe i privatizacije, iako su proširili asortiman te 1998. godine postigli sporazum s Krunoslavom Penkalom, sinom izumitelja Penkale, o proizvodnji kemijske olovke i nalivpera Penkala.
Ime Slavoljuba Penkale, izgleda, nije doprinijelo preživljavanju TOZ-a. Otac prve mehaničke olovke na svijetu patentirane 1906. godine, značajniji je bio za života - njegova zagrebačka tvornica olovaka i nalivpera 1912. godine zapošljavala čak osamsto radnika i bila najveća na svijetu do sredine dvadesetih godina.
O Penkali i njegovim patentima može se više saznati u zagrebačkom Tehničkom muzeju.
U 21. stoljeću TOZ je bivala sve nekonkurentnija te je 2015. godine, sa zaposlenih pedeset radnika, proglašen stečaj. Tri godine kasnije, radi obnavlja TOZ Penkala International no propast kultne tvornice je neizbježan.
Godine 2022. Trgovački sud u Zagrebu odlučio je kako je vrijednost nekretnina TOZ Penkale u stečaju utvrđena na 81,9 milijuna kuna. Prodavane su na elektroničkoj javnoj dražbi.
U prosincu 2024. mediji su razglasili kako je Trgovački sud zakazao završno ročište vjerovnika TOZ Penkale gdje se odlučivalo o završnom računu i diobenom popisu tvrtke. TOZ je prodana da drugoj elektronskoj dražbi i to u pola cijene - za 5,4 milijuna eura - od traženih 10,86 milijuna.
TOZ Penkalu je kupila tvrtka Adria Commodities stekavši vlasništvo nad 60.000 četvornih metara nekretnina i zemljišta. Spomenuta tvrtka bavi se kupnjom i prodajom vlastitih nekretnina te je prema podacima financijskih portala 2024. godina završila u minusu. Ima dva zaposlena i spekulativni kreditni rejting BBB.
TOZ Penkala International još uvijek ima aktivnu web stranicu. Brojevi telefona "nisu dostupni" dok je adresa uprave jednaka sjedištu Adria Commoditiesa. Susjedi kažu kako se još uvijek "radi u jednom malom pogonu".
TOZ Penkali je, izgleda, istekla tinta u nalivperu.