Alojzije Stepinac (1898. – 1960.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal čiji je život i djelovanje obilježeno kontroverzama, posebno tijekom razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Drugom svjetskom ratu. Njegova uloga u tom periodu predmet je brojnih rasprava, s različitim interpretacijama njegovih postupaka i stavova.
Rani život i svećeničko zvanje
Rođen 8. svibnja 1898. u selu Brezariću, župa Krašić, Alojzije Stepinac bio je peto od osmero djece Josipa i Barbare Stepinac. Nakon završetka osnovne škole u Krašiću, pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon mature 1916. godine, mobiliziran je u austro-ugarsku vojsku tijekom Prvog svjetskog rata, gdje je služio na talijanskoj fronti.
Nakon rata, upisao je studij agronomije, no ubrzo je osjetio poziv za svećeništvo te je 1924. godine otišao na studij teologije u Rim. Za svećenika je zaređen 1930. godine, a 1937. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva.
Djelovanje tijekom NDH
Osnivanjem NDH 1941. godine, Stepinac je, poput mnogih tadašnjih hrvatskih nacionalista, pozdravio uspostavu hrvatske države. U svojoj poslanici od 28. travnja 1941. godine, nazvao je te trenutke "časovima u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli".
Međutim, ubrzo nakon uspostave NDH, ustaški režim započeo je s provođenjem rasnih zakona i progona Srba, Židova i Roma. Stepinac je isprva podržavao ideju stvaranja katoličke Hrvatske, ali je ubrzo počeo preispitivati politiku prisilnih konverzija pravoslavnih Srba.
Prema povjesničaru Jozi Tomasevichu, Stepinac i Crkva bili su "spremni surađivati s režimom na prisilnim konverzijama, pod uvjetom da se poštuju kanonska pravila", no ustaše su često ignorirale ta pravila, počinivši zločine, uključujući masovna ubojstva konvertita.
Tijekom rata, Stepinac je u više navrata privatno prosvjedovao protiv ustaških zločina. Dana 14. svibnja 1941. godine, nakon što je saznao za masakr Srba u Glini, pisao je Paveliću:
"Smatram svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da to nije dopušteno prema katoličkom učenju, zbog čega tražim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, kako ne bi bio ubijen niti jedan Srbin, osim ako se ne dokaže da je počinio zločin koji zaslužuje smrt. Inače, nećemo moći računati na blagoslov neba, bez kojeg moramo propasti."
Kasnije, 1942. i 1943. godine, Stepinac je počeo javno govoriti protiv ustaških zločina, no to je bilo nakon što su većina zločina već počinjena, a postajalo je sve jasnije da će nacisti i ustaše biti poraženi. U svibnju 1942. godine, Stepinac je govorio protiv genocida, spominjući Židove i Rome, ali ne i Srbe.
O Srbima je u svom dnevniku zapisao:
"Srbi i Hrvati su dva svijeta, sjeverni i južni pol, koji se nikada neće ujediniti dok je jedan od njih živ."
"Sotona dobro uočio ulogu žene"
Stepinac je imao i kontroverzne stavove o ženama. U pismu suradnicama Krista Kralja 1955. godine napisao je:
"Zanimljivo je, kako je Sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene, te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva."
Obraćajući se učenicama Domaćinske škole 1942. godine, istaknuo je tri svojstva koja bi, prema njegovom mišljenju, trebala krasiti žene:
"Ta svojstva nisu ništa drugo nego iskrena pobožnost, stidljiva povučenost i neumorna radinost."
Govorio je i o "zauzdavanju jezika" te to povezivao s ponbožnosti, ali i o "bludnicama koje će biti zgažene kao smeće".
"A kad po nesreći izgubi poštenje i padne žrtvom tjelesne pohote, onda je njezin život vrlo gorak, a svršetak vrlo žalostan, prema riječima Svetoga Pisma: 'Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na ulici.'"
Stepinac je suprotstavio ideal domaćice ženi koja, prema njegovim riječima, "prezire Boga, stidljivost i pošteni rad", nazvavši je "specijalnim tipom komunističke žene" i "nakazom od žene", odvratnom i Bogu i poštenim ljudima.
Suđenje i osuda
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti Jugoslavije uhitile su Stepinca te ga 1946. godine osudile na 16 godina zatvora zbog suradnje s ustaškim režimom i podrške prisilnim konverzijama pravoslavnih Srba na katoličanstvo. Suđenje je od samog početka bilo politički motivirano, a optužnica ga je teretila za pomaganje ustaškoj vlasti i podržavanje NDH. Stepinac je odbacio optužbe, no sud ga je proglasio krivim i osudio na zatvorsku kaznu u Lepoglavi.
Njegova presuda izazvala je međunarodne reakcije, a Vatikan ju je osudio, tvrdeći da je Stepinac procesuiran isključivo zbog svog protivljenja komunističkom režimu. No, povjesničari ukazuju na dokumentirane dokaze o njegovoj bliskosti s NDH i Katoličkom crkvom, koja je aktivno sudjelovala u provođenju konverzija Srba. Dio historiografije smatra da je Stepinac bio protiv ustaških zločina, ali da nije učinio dovoljno da ih zaustavi.
Nakon pet godina zatvora, 1951. godine pušten je u kućni pritvor u rodnom Krašiću, gdje je ostao do smrti 1960. godine. U tom razdoblju nastavio je kritizirati jugoslavenski režim i sukobljavati se s komunističkim vlastima. Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, što je dodatno zaoštrilo odnose između Jugoslavije i Vatikana.
Beatifikacija i kontroverze
Godine 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio je Alojzija Stepinca blaženim, unatoč protivljenju Srpske pravoslavne crkve i dijela historiografije koji ističe njegovu pasivnost u odnosu na zločine ustaškog režima. Kanonizacija Stepinca i danas je predmet prijepora između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve.
Papa Franjo 2016. godine formirao je mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju kako bi razmotrila Stepinčevu ulogu u Drugom svjetskom ratu i poraću. Srpska pravoslavna crkva i dalje se protivi njegovoj kanonizaciji, ističući da se nikada nije jasno ogradio od ustaškog režima i da je Katolička crkva u Hrvatskoj tada bila dio državnog aparata NDH.