Anwar Sadat, egipatski vojni časnik i političar, bio je treći predsjednik Egipta od 1970. do 1981. godine, kada su ga ubili islamski ekstremisti. Rođen 25. prosinca 1918. u siromašnoj obitelji u Mit Abu al-Kawmu u delti Nila, Sadat je postao simbol hrabrosti i vizionarske politike, posebno kroz svoj mirovni sporazum s Izraelom koji mu je donio Nobelovu nagradu za mir.
Njegova vladavina obilježena je reformama, ratom i diplomatskim probojima, ali i unutarnjim sukobima koji su kulminirali njegovom smrću 6. listopada 1981. godine.
Sadat je odrastao u siromaštvu, s 13 braće i sestara, u obitelji miješanih egipatskih i sudanskih korijena. Njegov otac, Anwar Mohammed El Sadat, bio je klerik, a majka Sit Al-Berain dolazila je iz sudanske obitelji. Mladog Sadata inspirirao je britanski kolonijalizam i nacionalizam, što ga je dovelo do Kraljevske vojne akademije 1936. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je u obavještajnoj službi, surađujući s njemačkim agentima protiv Britanaca.
Godine 1948. pridružio se tajnoj skupini Slobodnih časnika, predvođenoj Gamalom Abdel Nasserom, koja je 1952. svrgnula kralja Farouka u Egipatskoj revoluciji. Sadat je brzo napredovao: bio je urednik državnog lista Al Gomhouria, ministar i potpredsjednik pod Nasserom. Nakon Nasserove smrti 1970., Sadat je naslijedio predsjedništvo, ali mnogi su ga smatrali privremenim "mravom" / mekanim likom u sjeni moćnog Nassera.
Sadatova vladavina započela je "Korektivnom revolucijom" 1971., kada je uhitio rivale i konsolidirao moć, zadržavajući socijalističke reforme, ali otvarajući ekonomiju prema Zapadu kroz Infitah (otvaranje). Raskinuo je s Sovjetskim Savezom 1972., preusmjeravajući Egipat prema SAD-u.
Najveći vojni pothvat bio je Jom Kipurski rat 1973., kada je egipatska vojska iznenadno prešla Sueski kanal, osvojivši Sinaj od Izraela. Iako je Izrael uzvratio, rat je podigao Sadatov prestiž kao "Heroja prelaska", vrativši dio teritorija i ponovno uspostavivši egipatsku čast nakon poraza 1967.
Sadatov najveći diplomatski potez bio je posjet Jeruzalemu 1977., kao prvog arapskog lidera u Knessetu, gdje je ponudio mir. To je dovelo do sporazuma u Camp Davidu 1978. s izraelskim premijerom Menachemom Beginom i američkim predsjednikom Jimmyjem Carterom.
Sporazum je rezultirao Egipatsko-izraelskim mirovnim ugovorom 1979., kojim je Egipat dobio Sinaj natrag, ali izgubio podršku arapskog svijeta - Liga arapskih država suspendirala je Egipat, a mnogi su ga optužili za izdaju Palestinaca.
Za ovaj čin dobio je Nobelovu nagradu za mir 1978., koju je dijelio s Beginom, postavši prvi muslimanski dobitnik. Sadat je mir vidio kao put prema prosperitetu, ali to je izazvalo unutarnji otpor islamista i nacionalista.
Sadatov mir doveo je do njegove propasti. 6. listopada 1981., tijekom vojne parade u Kairu povodom godišnjice Jom Kipurskog rata, ubili su ga članovi Egipatskog islamskog džihada, predvođeni poručnikom Khalidom al-Islamboulijem. Islambouli, vozač vojnog kamiona, bacio je granate i otvorio mitraljesku vatru na tribinu, dok je Sadat stajao i salutirao, vjerujući da je to dio parade.
Ubijeno je 11 ljudi, uključujući Sadata, koji je preminuo od šoka i krvarenja u vojnoj bolnici nakon dva sata. Atentatori su osuđeni, a Islambouli pogubljen 1982. Atentat je bio odgovor na Sadatove represije protiv islamista i mir s Izraelom, a najavio je uspon ekstremizma u regiji, uključujući al-Qaedu.
Sadat ostaje kontroverzna figura: na Zapadu i u Egiptu hvaljen kao mirotvorac, ali kritiziran u arapskom svijetu kao izdajnik. Njegov atentat doveo je do nasljednika Hosnija Mubaraka, koji je nastavio mir, ali i represiju.
Sadatovo nasljeđe očituje se u stabilnosti Egipta i modelu diplomacije, ali i upozorenju o radikalizmu. Njegova supruga Jehan Sadat nastavila je borbu za ženska prava, a sinovi poput Gamala nose njegovo ime. Danas se 6. listopada slavi kao Dan oružanih snaga, podsjećajući na njegove trijumfe i tragediju.