Na današnji dan Hrvatski sabor je donio odluku kojom je završila zajednička povijest Zagreba i Beča. Radi se o prekidu svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom, koji se dogodio 29. listopada 1918. godine. Mlada zemlja na jugu bivše države bila je suočena s ozbiljnim prijetnjama i nekim od najvećih izazova tijekom 20. stoljeća.
Neuspjeh Beča da udovolji svojim narodima
Hrvatski političari već su desetljećima pokušavali izboriti ravnopravnost u multietničkom carstvu, no vlast iz Beča s Franjom Josipom I. na čelu nije to dopuštala. Nisu htjeli ni svoju novu stečevinu, Bosnu i Hercegovinu, uključiti u hrvatske zemlje, već su ju uredili kao zasebnu cjelinu, što su hrvatski političari smatrali uvredom.
Onda je krenuo Prvi svjetski rat. Mobilizirani su ljudi diljem zemlje, koji su umirali od granata, metaka i tenkova, a još češće od bolesti i gladi na bojištu. Međutim velik dio njih nije znao za što se bori. Za svoje carstvo koje je zadnje godine proveo gušeći nove političke ideje? Za cara koji novu stečevinu nije htio uključiti s preostalim južnim Slavenima?
Austro-Ugarska nije se osobito iskazala na bojištu. Do 1918. godine bila je kompletno iscrpljena i gladna. Vojnici su često dezertirali, a oni koji nisu suočavali su se s teškom situacijom te često ostajali bez resursa, odnosno hrane. U trenutku kada je vlast iz Beča potpisala kapitulaciju, bivša država se istog časa raspala.
Nova država na jugu
Na jugu se to dogodilo u Zagrebu, gdje su Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, tri slovenska vojvodstva te Bosna i Hercegovina postale Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Ova zemlja živjela je svega mjesec dana, a onda se ujedinila s Kraljevinom Srbijom te postala Kraljevina SHS.
Razlog zašto se tako brzo ujedinila sa Srbijom bila je vojska. Država SHS pod hitno je trebala vojne snage kako bi se oduprla nasilnim Talijanima, koji su odmah po završetku rata okupirali istočnu obalu Jadrana.
SHS znala je da su joj Nikola Pašić i Beograd bili jedini izbor. Jedino su u takvoj kombinaciji hrvatsko ime i teritorij mogli ostati nepodijeljeni, premda je vlada u Beogradu željela centralizirati državu bez lokalnih autonomija.
Hrvati su bili guske u svakom slučaju
Ali nije bilo drugog izbora. Ako bi odbila pomoć Srbije, Država SHS bila bi brzo podijeljena između Italije i Srbije, dok bi ostatke pojela nova Mađarska. U to vrijeme Stjepan Radić izgovorio je svoju slavnu rečenicu "ne srljajte kao guske u maglu", iako je tada svaka politika koju su Hrvati izmislili bilo čisto srljanje u maglu.
Opasnost iz Italije riješena je početkom 1920-ih godina kada su se dvije zemlje nagodile. Hrvatska je izgubila dio obale, kao i grad Rijeku, pa je tako ponovno ostala razjedinjena u sljedećem periodu. Bavila se postizanjem veće autonomije u novoj zemlji, čiji je cilj bio gašenje posebnosti različitih jugoslavenskih naroda.
Takve politike stvorile su sukob između Hrvata i Srba, koji su postali lajtmotiv njihove priče iz 20. stoljeća. Sukob se u prvoj Jugoslaviji manifestirao najviše radi prava na lokalnu samoupravu i autonomiju, a radikalizirao se nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskom parlamentu.
Država SHS bila je politička tvorevina životnog vijeka od mjesec dana. Nakon što je završila svoju povijest s Austrijom i Mađarskom, Hrvatska se tijekom 20. stoljeća suočavala s novim paketom problema, no u ovom slučaju postao je puno važniji faktor oporbe te se njezine želje nisu mogle tako lako ignorirati. Rezultat takvih okolnosti bila je Banovina Hrvatska te autonomija unutar Jugoslavije, no i ta priča je bila prekinuta, ovoga puta zbog Drugog svjetskog rata.