Sud u Den Haagu je, zbog lošeg zdravstvenog stanja, privremeno pustio na slobodu bivšeg čelnika Službe državne sigurnosti (SDB) Franka Simatovića, osuđenog na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj tijekom 90-ih, objavili su beogradski mediji.
Podsjetimo, Simatović je zajedno s bivšim šefom Službe državne sigurnosti Srbije Jovicom Stanišićem uhićen 2003. Radi se o najbližim suradnicima Slobodana Miloševića. Nakon prvog suđenja 2013. godine obojica su oslobođeni, ali se tužiteljstvo žalilo.
U lipnju 2021. sud u Haagu osudio ih je na po 12 godina zatvora u ponovljenom postupku za ratne zločine nad Hrvatima i Bošnjacima od 1991. do 1995. Nakon žalbe su osuđeni na 15 godina.
Progon, ubojstva, prisilno premještanje i deportaciju Hrvata i Bošnjaka
Nekadašnji čelnici Službe državne sigurnosti (SDB) Stanišić i Simatović optuženi su za progon, ubojstva, prisilno premještanje i deportaciju Hrvata i Bošnjaka od 1991. do 1995. Stanišića, bivšeg načelnika SDB-a i glavnog operativca Simatovića četiri točke optužnice teretile su za zločine protiv čovječnosti, a jedna za kršenje zakona i običaja ratovanja.
Stanišić i Simatović, koji su bili na privremenoj slobodi u Srbiji, vraćeni su 24. lipnja 2021. u pritvorsku jedinicu u Den Haagu i bili su nazočni izricanju presude. Tužiteljstvo je tražilo kazne doživotnog zatvora, a obrana da im se potvrdi oslobađajuća presuda.
Osuđeni samo zbog zločina u Bosanskom Šamcu
Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni na po 15 godina zatvora zbog zločina u Bosanskom Šamcu, a sud u Den Haagu nije utvrdio njihovu odgovornost "za bilo koji drugi zločin".
„Raspravno vijeće smatra Jovicu Stanišića i Franka Simatovića odgovornima za pomaganje i podržavanje zločina ubojstava, kao kršenja zakona ili običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, te deportacija, prisilnog preseljenja i progona kao zločina protiv čovječnosti, počinjenih od srpskih snaga nakon zauzimanja Bosanskog Šamca u travnju 1992.", stoji u presudi.
Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (MICT) objavio je presudu u ponovljenom postupku protiv srbijanskih obavještajaca Stanišića i Simatovića, optuženih za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima od 1991. do 1995. godina. U prvom postupku oslobođeni su 2013., a 2015. poništena je prvostupanjska presuda zbog nekoliko pogrešaka Raspravnog vijeća i naloženo novo suđenje.
U presudi stoji kako "Raspravno vijeće ne smatra optužene odgovornima za planiranje, naređivanje ili pomaganje bilo kojeg drugog zločina".
Raspravno vijeće nije utvrdilo da su Stanišić i Simatović sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s određenih područja u BiH i Hrvatskoj.
Vijeće je utvrdilo kako su oni znali za udruženi zločinački pothvat, ali je rečeno da tužitelji nisu dokazali da su njih dvojica, s ostalim sudionicima, dijelili tu zločinačku namjeru. Tročlano vijeće u objašnjenju presude ipak potvrđuje kako je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojao udruženi zločinački pothvat kojemu je cilj bio nasilno i trajno ukloniti nesrpsko stanovništvo za koji su Stanišić i Simatović znali, no da nije pronađeno dovoljno dokaza da su ga i pomagali.
Razmatrali se i zločini u Hrvatskoj, ali za to nisu osuđeni
Na sudu su se razmatrali zločini počinjeni u Hrvatskoj, u tzv. RSK, te u okupiranima Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, dok se u BiH radilo o Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i područjima oko sela Trnovo.
U presudi stoji i kako je Stanišić bio u čestom kontaktu s Radovanom Karadžićem, no da nema dovoljno dokaza o prirodi i vrsti pomoći koje je davao čelniku bosanskih Srba ili drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u BiH.
Vijeće je stoga presudilo kako nije dokazano da su Stanišić i Simatović doprinijeli UZP-u kroz „formiranje, financiranje, obuku, logističku pomoć“ ili neku drugu podršku paravojnim snagama, uključujući one koje je vodio Arkan.
Presudu Stanišiću i Simatoviću izreklo je vijeće pod predsjedanjem Bahamca Burtona Halla, u kojem su još bili suci Joseph E. Chiondo Masanche iz Tanzanije i Seon Ki Park iz Južne Koreje.