DAN ANTIFAŠIZMA u Hrvatskoj izgleda kao dan vegetarijanske prehrane u kanibalskom plemenu. Predsjednik države, nakon što je vratio odlikovanja tipu koji u pauzi suđenja za ratne zločine pozira uz slike Ante Pavelića i Adolfa Hitlera, citira Miroslava Škoru, vođu krajnje desnice, na središnjoj proslavi u organizaciji vlade čiji su članovi pripadnici kriminalne organizacije, poznate i po dokidanju prava antifašističkim borcima te faktičkoj legalizaciji nacističkog pozdrava.
Praznik kao zamorna rutina
Praznik bez patosa, bez svoje muzike i filmova, s otvorenim šoping-centrima, praznik stvoren u tuđmanizmu, kad je trebalo žicati međunarodno priznanje od država s antifašističkom tradicijom, ali i naglasiti prekid svake veze s dotadašnjom višenacionalnom antifašističkom tradicijom i njezinim datumima. Povijest pišu pobjednici, samo što im je rukopis ponekad nečitak, naročito kada ni sami ne znaju što bi pisali.
Dan antifašizma u Hrvatskoj je zamorna rutina, prilika da se nekoliko preživjelih partizana izvuče iz kuća, posjedne u prve redove na brzinu organiziranih skupova, pa im se pruži kakva-takva simbolička satisfakcija, nakon što su im dokinuta mnoga stvarna prava, nakon što su porušeni spomenici njihovoj borbi i nakon što ih je službena historiografija ozloglasila do granice osude. Divna je to prilika da se malo angažira državni protokol, provoza službeni orkestar u opeglanim uniformama i s brižno filtriranom light verzijom domoljubnog repertoara i, dakako, da se, u skladu s tradicijom naših predaka, spoji neradni dan s vikendom ili utopi u starom godišnjem.
Dan državnosti je divan za hadezeovce, podsjećanje na prvi izborni trijumf, Dan pobjede je prekrasan za Hrvate oduševljene vojnom pobjedom nad srpskim okupatorom u devedesetima, Božić je idealan za okupljanje sve brojnijih obitelji čiji su se članovi, ushićeni dometima hrvatske slobode, raselili svijetom, samo, majku mu, šta s tim Danom antifašističke borbe? Zgodno stoji na reveru, dobar je za pokazivanje po Bruxellesu i pubertetsko nadmetanje s falsifikatorima povijesti u susjedstvu. Mimo toga, u državi ispunjenoj snažnim prezirom prema domaćoj antifašističkoj tradiciji, besmisleniji je od Tijelova.
Plenkovićeva i Milanovićeva predstava za fanove
Na Danu antifašističke borbe u Brezovici zajedno su bili Andrej Plenković i Zoran Milanović, dvije prazne sujete, djeca istog političkog boga. Navodno je Milanović, kronično željan pažnje i kronično lišen sadržaja, svojim političkim blizancima iz HDZ-a dobacio "di ste, partizani" i navodno mu plenkovići nisu odgovorili.
Video: N1
Fina je to predstava za fanove, za političke slijepce koji u Plenkoviću vide HDZ-ova reformatora, a u Milanoviću njegovu opoziciju. Mijenjaju se samo kulise: katkad je to izbor pravosudnih čelnika, drugi put kadroviranje u diplomaciji, treći put nabava vojnih aviona...
Milanović je u Brezovici, na središnjoj proslavi ovoga Dana, rekao "istina je voda duboka". Taj stih obično služi kao utjeha poluinteligencije koja želi citirati, a ne umije se sjetiti ničeg dubljeg od nesretne vode i Škore. I prava je šteta što predsjednik države opet nije bio dovoljno hrabar, pa da umjesto slavonskog heroja s kanadskom ratnom biografijom citira njegova kuma iz Čavoglava. "Stala braća da obrane svoje domove" ili "baci bombu, goni bandu" fino bi se sljubili s ovakvim praznikom i ovakvim vođama.
Antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu bila je višenacionalna. Niti su je vodili samo Hrvati, niti su Srbi, kako vole reći tamošnji mitomani, "pobedili Nemce". Bila je to vojska mnogih nacija pod komunističkim vodstvom. Tako vele povijesne činjenice. Možda Hrvatska jednom bude dovoljno slobodna od strahova da antifašističku proslavu uskladi s njima. Dotad, iz našeg studija svira Škoro.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala