Na današnji dan 1301. godine umire Andrija Arpadović, ugarsko-hrvatski kralj čija je vladavina bila obilježena slabljenjem kraljevske vlasti i rastom moći lokalnih plemića. Andrija je poznat i po tome što je bio posljednji Arpadović - nakon njegove smrti započinje borba za ugarsko prijestolje koje će kroz desetak godina osigurati Anžuvinci.
Arpadovići od Karpata do Jadrana
Zajednička povijest Hrvatske i Ugarske počinje 1102. godine. Prvi zajednički kralj bio je Koloman iz dinastije Arpadović. Arpadovići su vladali Ugarskom od prvog spomena organizirane mađarske države još početkom 11. stoljeća, a njihova je moć bila postepeno sve više centralizirana kroz srednji vijek.
Ipak, u 13. stoljeću kraljevska je moć bitno oslabila za vrijeme Bele IV. Belino vrijeme obilježili su Tatari koji su 1240. godine upali na prostor Ugarske kako bi osvajali i pljačkali. Bela se od njih skrivao u utvrđenim gradovima, a par godina kasnije Mongoli su se iznenada povukli kada im je umro vođa. Bela je potom izdavao zlatne bule kojima je oslobađao gradove od poreza i davao im određeni stupanj autonomije.
Njegov rođak bio je upravo Andrija III. Andrija je mladost proveo uglavnom u Veneciji, odakle mu nadimak Mlečanin. Kada je zasjeo na ugarski tron 1290. godine, na dvoru je bio pozamašan broj plemića koji ga tamo nisu htjeli. Smatrali su da mali Mlečanin nema pojma o vođenju države te da bi za njih bilo najbolje da ode natrag u Veneciju.
Na njihovu sreću (a možda i zbog njihovog djelovanja), Andrija III. naglo umire 1301. godine. Imao je oko 35 godina, a u deset godina vladavine nije obavio svoju najvažniju dužnost: nije osigurao nasljednika.
Zato se od 1301. do 1311. godine na području Ugarske i Hrvatske vode lokalni sukobi plemića koji pokušavaju svojeg kandidata okruniti krunom sv. Stjepana. Glavna dva pretendenta bili su Karlo I. Robert Anžuvinac te Václav III. Přemyslović, sin aktualnog češkog kralja.
Nova dinastija iz zapadne Francuske
U sukobima je pobijedio Anžuvinac, ponajprije zbog činjenice da ga je podržavao papa, koji mu je slao hranu i vojnike gdje god je trebalo. Karlo je zapravo postao jedini pretendent za ugarsko prijestolje već 1304. godine, no nije uspio uspostaviti centraliziranu vlast još neko vrijeme.
Razlog tomu bili su plemići iz Dalmacije. Njihova je pozicija u tom trenu bila unikatna. Bili su dovoljno daleko od kontinentalne Ugarske da bi za njih vrijedila kraljeva pravila u jednakoj mjeri kao i za njihove susjede u Posavini ili Podravini, a nakon dugog vijećanja nisu se mogli dogovoriti na čiju će stranu stati u novom sukobu.
Premda su imali neke koristi od oba pretendenta na ugarsko prijestolje, u interesu im je najviše bilo da se produži period bezvlašća. Dok nije bilo centralizirane vlasti, Dalmatinci su nabijali svoje poreze na trgovinu u gradu, birali svoje suce i vodili vlastite vojne pohode gdje god su htjeli.
U tome su ih poticali velikaši iz Venecije. Oni su nastojali proširiti svoj utjecaj nad dalmatinskim gradovima i što ih više vezati uz sebe i svoje trgovačke puteve.
Karlo I. Robert posvetio se Dalmaciji tek nakon 1306. godine. Njegova je taktika bila dobiti priznanje od Dalmatinaca tako da im demonstrira veličinu svoje vojske pred gradskim zidinama. U manjim je mjestima uspio, no veliki gradovi poput Zadra, Šibenika i Splita odolijevali su Anžuvincima sve do sredine 14. stoljeća.
Anžuvinci su vladali ovim prostorima sve do kraja 14. stoljeća, kada se događaju novi sukobi između Ladislava Napuljskog (posljednjeg Anžuvinca) i Žigmunda Luksemburškog. Žigmund je preuzeo ugarsku krunu i tako okončao period vlasti francuske dinastije iz Napulja, no ne prije nego li je Ladislav prodao Dalmaciju.