ODLUKOM vlade i HDZ-ove saborske većine od sljedeće godine 18. studenog bit će neradni dan, blagdan, praznik, kako vam drago. U srijedu, 18. studenog 2020., prvi put ćemo proslaviti, koliko god to nepristojno zvučalo, ali na praznike i blagdane se slavi, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Razgovorno je ta kobasica od naziva novog praznika već skraćena na Dan pada Vukovara, kao što se i dosad nazivao 18. studenog.
Kazne za neslavljenje nisu propisane - još
Od sljedeće ćemo godine imati institucionaliziranu, zakonom propisanu obvezu sjećanja na žrtve Domovinskog rata, Vukovara i Škabrnje i tom ćemo sjećanju moći posvetiti cijeli dan. Za one koji se ne budu sjećali, doduše, još uvijek nisu propisane kazne, ali s obzirom na to da su proteklih godina na 18. studenog s repertoara skidane predstave, micani koncerti, a ove godine neće se ni štrajkati u školama nego će se, suprotno namjeri zakonodavca, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje obilježiti radno, lako je moguće da uskoro budu propisani tamnija odjeća, ozbiljan izraz lica, vlažne oči, tiha i ozbiljna glazba, filmovi primjerene tematike i bez naglih pokreta kamere.
Tim povodom razgovarali smo s vukovarskom književnicom Julijanom Adamović, saborskim zastupnikom i sinom legendarnog vukovarskog izvjestitelja Siniše Glavaševića Bojanom Glavaševićem te sociologom Renatom Matićem
Adamović: Ne možete propisati ni tugu ni dan za žaljenje
I dok će cijela Hrvatska od sljedeće godine imati novi slobodni dan u studenom, Vukovar će se zabetonirati u zarobljeništvu povijesti. Od donekle živoga grada postat će nadgrobni spomenik samome sebi.
"Da, baš to, nadgrobni spomenik sebi", kaže vukovarska književnica Julijana Adamović koja smatra je potpuno pogrešno 18. studenog proglašavati blagdanom.
"Ne možete nekome propisati ni tugu ni dan za žaljenje. Kolona sjećanja je nastala spontano. Hodali smo po kiši i po blatu do Veleprometa za one koji nikada nisu stigli do cilja. Vjerujem da u Vukovaru postoje ljudi koji su oduševljeni proglašenjem blagdana, ali oni vrlo površno gledaju na stvari", rekla je Adamović.
Bojan Glavašević: U Vukovaru će se morati poslovati kao u mauzoleju
S njom se slaže i Bojan Glavašević, koji je već na samu ideju o proglašenju blagdana ustvrdio da se osjeća kao da mu opet ubijaju oca.
"Sve je počelo s idejom o mjestu posebnog pijeteta, što god to značilo, a završeno je proglašenjem blagdana. Time je propisano da se o Vukovaru uopće ne smije misliti izvan ratnog okvira. O Vukovaru se ne smije misliti na isti način kao o Virovitici ili Bjelovaru, kao o bilo kojem drugom gradu u Hrvatskoj. Uzalud su onda i poticaji i porezne olakšice kada će se u Vukovaru morati poslovati kao u mauzoleju", rekao je Glavašević.
Sociolog Renato Matić: Institucionalizacija može odmoći, posebno kad je politički vođena
"Proces žalovanja je uvijek samo individualan i kao takav ima svoju posebnost, intenzitet i duljinu suočavanja, koja za svakoga izgleda drukčije. Osobno sam u Vukovaru izgubio mnoge drage ljude, koji su mi obilježili djetinjstvo i mladost, i do danas se s tom činjenicom nisam pomirio i znam da će to ostati trajan dio mog života. Institucionalizacija je uvijek sklizak teren jer ne može puno pomoći, ali može odmoći, posebno kad je politički vođena i instrumentalizirana", rekao nam je sociolog Renato Matić.
Adamović: Nitko neće doći u živjeti u grad-žrtvu
"Neki ne razumiju da se Vukovar može i sjećati i graditi budućnost, ali ne može sam. Premalo nas je, a nitko neće doći u grad o kojem se govori samo kao o žrtvi", smatra Julijana Adamović.
I u pravu je, Vukovar u službenom diskursu ne postoji nego kao žrtva, kao ratni simbol i kao potpala za raspirivanje ognja emocija. Vlada premijera Andreja Plenkovića često naglašava što je sve učinila za Vukovar, no sve se svodi na spomenik ovaj i onaj, sitne ustupke i simbolička obilježavanja. Ništa nije učinjeno da Vukovar ponovno postane privlačno mjesto za život, a ne samo dio pustinje u koju se pretvara slavonska ravnica.
Matić: Grade se mitovi umjesto budućnosti
"Za sve što se zadnjih 28 godina događalo najmanje se pitalo same Vukovarce, a odluke su uglavnom donosili akteri iz politike. Dugoročno najgora odluka vezena za Vukovar, koja se dogodila nakon zločina i razaranja, jest odluka o politički nametnutom razdvajanju djece, njihovog djetinjstva i školskog doba. Zato se i dalje umjesto istine grade mitovi, a zaboravlja se da samo istina i činjenice, oslobođene patetike i dodatnih interpretacija, govore same za sebe i svojom bi jednostavnom snagom potaknule s jedne strane suosjećajno sjećanje i razumijevanje, a s druge spoznaju o budućnosti koja se može graditi jedino u zajedništvu", smatra sociolog Renato Matić.
Upravo suprotno od onoga što bi trebalo, sve se radi da se među Vukovarce što dublje zabije klin koji će dovijeka sprječavati da Vukovar postane živi grad. Kao da mržnja i jad posijani 1991. nisu bili dovoljni, u posljednjih deset godina političari i parapolitičari su napravili sve da zamrznu Vukovar u sredini studenog 1991. – od razbijanja kolone sjećanja, tabli s ćirilicom, do proglašenja praznika.
Adamović: Doći će generacije koje će reći 'nemoj me daviti, hoću živjeti'
"Vukovarci su prošli strašne stvari, ali zbog ovih će emocionalnih ucjena ljudima početi ići na živce. Doći će neke druge generacije koje će reći: 'Nemoj me više daviti! Hoću živjeti.' Uostalom, to smo već prošli s onim prethodnim ratom i sjećanjima na njega", rekla je Julijana Adamović objašnjavajući zašto smatra da je službeno propisano žalovanje pogrešna odluka koja neće ni Vukovaru, ni Vukovarcima, ni ikome, osim šačici političara, donijeti išta dobra.
Matić: Postoje brojni primjeri koji mogu poslužiti kao uzor
"Znamo da postoje brojni primjeri koji mogu poslužiti kao uzor, prije svega mislim na kulturu sjećanja koja se odnosi na žrtve Holokausta. Jedina poruka s kojom se čovjek tamo suočava je da se ne dogodi više nikada i nikome i to se uspjelo zahvaljujući činjenici da su se bez iznimke respektirala osobna iskustva, sjećanja i mišljenja preživjelih", rekao je Matić.
Suprotno tome, za mišljenje se nije pitalo nikoga izvan uskoga kruga HDZ-ovog vodstva ustrašenog bujanjem ekstremista koje su sami prije nekoliko godina pustili s lanca i koje više ne mogu kontrolirati. Toliko su u Plenkovićevom HDZ-u ustrašeni da su smrt, razaranje i tragediju ugradili u zakon, a Vukovar pretvorili u nadgrobni spomenik samome sebi.