U ponedjeljak ujutro, 30. siječnja 1933., Adolf Hitler imenovan je 15. kancelarom Weimarske Republike. U drastičnoj transformaciji, Hitler je odmah krenuo s uništavanjem ustavne republike upravo ustavnim sredstvima. Korak po korak sustavno je onesposobio, a zatim demontirao demokratske strukture i procese svoje zemlje u manje od dva mjeseca - točnije, jedan mjesec, tri tjedna, dva dana, osam sati i 40 minuta. Minutaža je, vidjet ćemo, bila bitna.
Nakon neuspjelog puča u studenom 1923., Hitler je odustao od pokušaja svrgavanja Weimarske Republike nasilnim sredstvima, ali ne i od uništenja demokratskog sustava. Pozivajući se na članak 1. Weimarskog ustava, koji kaže da je vlada izraz volje naroda, u rujnu 1930. pred Ustavnim sudom rekao je da nakon dolaska na vlast legalnim putem namjerava oblikovati vladu onako kako je smatrao prikladnim.
"Dakle, ustavnim sredstvima?" upitao je predsjednik sudskog vijeća.
"Jawohl!" odgovorio je Hitler.
Provevši desetljeće u oporbi, Hitler je iz prve ruke znao kako se ambiciozna politička agenda lako može osujetiti. Godinama je gutao ili slamao desničarske konkurente i paralizirao zakonodavne procese, a prethodnih osam mjeseci igrao je opstrukcionističku politiku, svrgnuvši tri kancelara i dvaput prisilivši predsjednika da raspusti Reichstag i raspiše nove izbore.
Želio je spriječiti ono što je on radio drugima
Kad je i sam postao kancelar, Hitler je želio spriječiti druge da učine ono što je on njima učinio. Iako je broj glasova njegove Nacionalsocijalističke stranke rastao - na izborima u rujnu 1930. stranka je povećala zastupljenost u Reichstagu gotovo devet puta, s 12 delegata na 107, a na izborima u srpnju 1932. dobila je 230 zastupničkih mandata - još uvijek je bio daleko od većine.
Stranka je imala samo 37 posto zakonodavnog tijela, a šira desničarska koalicija kojoj je pripadala nacistička stranka kontrolirala je jedva 51 posto Reichstaga, no Hitler je vjerovao da bi trebao imati apsolutnu vlast. "Tih 37 posto predstavlja 75 posto od 51 posto", tvrdio je jednom američkom novinaru, pod čime je mislio da je posjedovanje relativne proste većine dovoljno da mu se da apsolutni autoritet.
Ali znao je da u višestranačkom političkom sustavu, s promjenjivim koalicijama, njegova politička računica nije tako jednostavna. Vjerovao je da je Ermächtigungsgesetz ("zakon o omogućavanju") ključan za njegov politički opstanak. Ali donošenje takvog zakona - koji bi ukinuo podjelu vlasti, Hitleru dao ovlast da donosi zakone bez odobrenja parlamenta i omogućio mu da vlada dekretima, zaobilazeći demokratske institucije i ustav - zahtijevalo je dvotrećinsku većinu u Reichstagu.
Komunisti su mu bili prijetnja
Ali s obzirom na to da su socijaldemokrati i komunisti zajedno imali 221 mjesto (38%) od 584 mjesta u Reichstagu, dvije trećine glasova koje su Hitleru trebale bile su matematički nemoguće.
"Kad bismo zabranili Komunističku partiju i poništili njihove glasove, bilo bi moguće postići većinu u Reichstagu", predložio je Hitler.
Problem je bio u tome što bi to gotovo sigurno bilo izazvalo štrajk šest milijuna njemačkih komunista, koji je mogao dovesti do kolapsa gospodarstva zemlje. Alternativno, željeni postoci u Reichstagu mogli su se postići održavanjem novih izbora. Raspisivanje novih izbora, zaključio je Hitler, bio je sigurniji put.
Kad se Hitler prije toga zapitao može li se vojska upotrijebiti za gušenje javnih nemira, ministar obrane Werner von Blomberg odmah je odbacio tu ideju. Kao karijerni časnik, Blomberg nije mogao zamisliti da njemačkim vojnicima bude naređeno da pucaju na njemačke građane na njemačkim ulicama u obrani Hitlerove (ili bilo koje druge njemačke) vlade.
1932. razmišljao o samoubojstvu
Sljedeći dan Hitler je najavio nove izbore za Reichstag, koji će se održati početkom ožujka 1933. Hitlerovo imenovanje za kancelara prve demokratske republike u povijesti njemačke nacije bilo je gotovo jednako iznenađenje za Hitlera kao i za sve ostale.
Nakon vrtoglavog trogodišnjeg političkog uspona, Hitler je na izborima u studenom 1932. izgubio dva milijuna glasova i 34 mjesta u Reichstagu. Do prosinca 1932. Hitlerov je pokret bankrotirao financijski, politički i ideološki. Hitler je nekolicini bliskih suradnika rekao da razmišlja o samoubojstvu.
Ali niz zakulisnih dogovora koji su uključivali šokantnu smjenu kancelara Kurta von Schleichera krajem siječnja 1933. doveli su Hitlera na vlast. Schleicher će se kasnije sjećati kako mu je Hitler rekao da je "zapanjujuće u njegovom životu kako je uvijek bio spašen baš onda kad je i sam izgubio svaku nadu."
Dolazak na vlast ovisio je o par minuta nervoznog sastanka
Dok je predsjednik Paul von Hindenburg iščekivao Hitlerov dolazak tog ponedjeljka ujutro u siječnju 1933., vođa nacionalista Alfred Hugenberg se sukobio s Hitlerom oko pitanja novih izbora za Reichstag. Dok su njih dvojica raspravljala ispred predsjedničkog ureda, Hindenburg, heroj Prvog svjetskog rata i njemački predsjednik od 1925., postajao je nestrpljiv. Da je svađa Hitlera i Hugenberga potrajala još nekoliko minuta, Hindenburg bi otišao. Da se to dogodilo, raspala bi se cijela priča. Hitler ne bi postao kancelar, niti bi bilo Trećeg Reicha.
Tijekom osam mjeseci prije nego što je imenovao Hitlera za kancelara, Hindenberg je otpustio tri druga premijera - Brüninga, Papena i Schleichera - koristeći svoje ustavne ovlasti.
A njegov prijezir prema Hitleru bio je općepoznat, nekoliko mjeseci ranije izrazio je nadu da nikad neće morati imenovati Hitlera za kancelara. Hindenburg se šalio da Hitlera može imenovati samo za upravitelja pošte, "kako bi mogao lizati njegov lik na markama". U siječnju je Hindenburg konačno pristao imenovati Hitlera kancelarom.
Reichstag u plamenu
U ponedjeljak navečer, 27. veljače, malo prije 21 sat, Reichstag je bio u plamenu. Vatra je osvijetlila noćno nebo nad Berlinom, navodno je bila vidljiva i sa 60 km udaljenosti. Slika sjedišta njemačke parlamentarne demokracije kako gori izazvala je kolektivni šok u cijeloj zemlji.
Komunisti su krivili nacionalsocijaliste i obrnuto. Marinus van der Lubbe, 23-godišnji nizozemski komunist, okrivljen je za podmetanje požara, ali zapovjednik berlinskih vatrogasaca Walter Gempp, koji je vodio operaciju gašenja, vidio je dokaze potencijalne umiješanosti nacista.
Kad je Hitler sljedećeg jutra sazvao kabinet, izjavio je da je požar očito dio pokušaja komunističkog udara. Göring je detaljno opisao komunističke planove za nove paljevine javnih zgrada, kao i za trovanje javnih kuhinja i otmice djece i žena istaknutih dužnosnika.
Ministar unutarnjih poslova Frick predstavio je dekret kojim se suspendiraju građanske slobode, dopuštaju pretrage i zapljene i ograničavaju mnoga prava tijekom izvanrednog stanja.
Više od 40 milijuna Nijemaca izašlo je na birališta ili gotovo 89 posto registriranih birača, što je bila zadivljujuća demonstracija demokratskog angažmana. Premda nacionalsocijalisti nisu osvojili željenih 51 posto, nego samo 44 posto biračkog tijela - unatoč golemoj kampanji protiv njih, socijaldemokrati su izgubili samo jedno mjesto u Reichstagu - zabrana Komunističke partije omogućila je Hitleru da formira dvotrećinsku koaliciju u Reichstagu, potrebnu za donošenje Ermächtigungsgesetza.
Sljedeći dan nacionalsocijalisti su upali u državne urede diljem zemlje. Na javnim zgradama izvješeni su transparenti s kukastim križevima. Oporbeni političari su pobjegli iz zemlje spašavajući živote. Deseci tisuća političkih protivnika odvedeni su u Schutzhaft, oblik pritvora u kojem se pojedinca bez razloga moglo držati neograničeno dugo.
Hindenburg je šutio. Nije pozvao Hitlera na odgovornost za nasilje protiv komunista, socijaldemokrata i Židova.