Mario Lemešić pozitivan je na HIV i radi kao kuhar u II. osnovnoj školi u Bjelovaru. O njegovom slučaju, sudskoj borbi da dokaže da su njegovi osobni i zdravstveni podaci prije više od deset godina nezakonito razotkriveni, Index je nedavno pisao.
Prvi smo prošlog tjedna javili da je Ustavni sud RH utvrdio da je Lemešiću povrijeđeno pravo na zaštitu osobnih podataka iako ni Agencija za zaštitu osobnih podataka, ni Upravni ni Visoki upravni sud nisu to potvrdili.
Otkriveni osobni podaci
Podatke mu je razotkrila gradska vlast, prvo predstavnicima škole, a onda su zajedno s njima manipulirali puna dva mjeseca.Ta situacija proširila je paniku, a ondašnji gradonačelnik i ondašnja ravnateljica obrađivali su kuharove osobne podatke, među kojima i onaj o njegovom zdravstvenom stanju bez da je on za to znao.
Više od deset godina Lemešić je sudskim putem pokušavao dokazati da su prekršili zakon. Sada mu je Ustavni sud dao za pravo, no pravna borba još nije gotova, jer je slučaj vraćen Visokom upravnom sudu na ponovno odlučivanje. Lemešić za Index otkriva kako se osjeća nakon odluke Ustavnog suda i smatra li ju pravednom budući da dolazi gotovo četiri godine od kada je podnio ustavnu tužbu.
Dugotrajna sudska borba
"Cijeli moj slučaj traje od studenog 2013., kada mi je ravnateljica pred kolegom u kuhinji rekla da zna da imam zdravstvenih problema, što znači da do danas to sve traje doista jako dugo. No jedna prijateljica rekla mi je da je pravda doista spora kao kornjača, no kada grize, grize kao lav.
Mislim da sam dobio osobnu, ljudsku satisfakciju jer se pokazalo da je točno sve ono što sam od prvog dana upozoravao - da su Grad i gradonačelnik Antun Korušec pogriješili te da je pogriješila i bivša ravnateljica Davorka Bačeković-Mitrović. Ustavni sud je na temelju Ustava i zakona na kraju ipak utvrdio da mi je nanesena nepravda."
Kako si proživio sve ovo? Agencija za zaštitu osobnih podataka i sudovi su samo prepisivali zaključke jedni od drugih.
Doživio sam to kao normalno ljudsko biće s velikom gorčinom. Osjećao sam se beznadno. Jedan i drugi sud su samo prepisivali, iz čega sam zaključio da je naše sudstvo doista neučinkovito, kako u mnogim slučajevima tako konkretno i u mom.
Osim toga, za mene je sve imalo i dozu političke konotacije u mom slučaju.
Je li doista tu bilo političkog utjecaja? Nije li više riječ o diskriminaciji, nerazumijevanju, neprihvaćanju?
Najviše ima diskriminacije. No i ma i politike. Ušao sam u sukob s Gradom kao osnivačem škole. Grad je pokušao zaštititi školu i ravnateljica je pokušala zaštititi školu i učenike, a nitko nije gledao mene kao djelatnika. Roditelji su u startu izrazili stav da ne žele da njihovoj djeci kuha HIV pozitivni kuhar.
Kako si se osjećao tada budući da su stručnjaci tvrdili da nema nikakve ugroze za djecu?
Osjećao sam se strašno. Razumio sam strah roditelja. Razumio sam njihovu bojazan da će se djeca zaraziti ako moja zaražena krv dođe u doticaj s hranom. No nitko nije slušao stručnjake koji su potvrdili da se putem hrane ili socijalnog kontakta HIV ne prenosi.
Kakvo je tvoje zdravlje danas?
Dobro sam. HIV kontroliram dva puta godišnje. Moja viremija je sada na nuli, što znači da je količina virusa HIV-a u mojoj krvi nemjerljiva. Zato ja ne mogu prenijeti HIV čak ni u nezaštićenom spolnom odnosu, a kamoli u nekom drugom socijalnom kontaktu.
Gdje sada radiš?
I dalje sam na svom radnom mjestu kuhara u II. osnovnoj školi. Svi se prema meni izvrsno ponašaju. Puno se toga u međuvremenu promijenilo. Da je tadašnja ravnateljica našla način da bude medijator između mene i roditelja i učenika, ovaj je slučaj mogao biti odavno riješen na obostrano zadovoljstvo. No ona to nije učinila. Kasnije više nije prošla na reizboru za ravnatelja. Kad smo dobili novu ravnateljicu, sve se brzo izbalansiralo.
Sada čekaš odluku Visokog upravnog suda?
Da, očekujem za par dana novu odluku protiv Agencije za zaštitu osobnih podataka koja bi trebala poštivati ono što je presudio Ustavni sud. Podnio sam još i tužbu protiv Grada Bjelovara, no njezino rješavanje čeka odluku upravnih sudova.