Raquel Celina Rodriguez hoda ispucalom zemljom visoravni Vega de Tilopozo u čileanskoj pustinji Atacama. Nekoć zeleno i životom bogato područje danas je suho, s rupama gdje su prije bile lokve. "Prije je cijela Vega bila zelena", kaže, pokazujući na ljame koje traže rijetku ispašu. Njezina obitelj generacijama uzgaja ovce, ali sve je teže – ne samo zbog manjka kiše, nego i zbog crpljenja vode za rudarenje litija.
Litij – ključna komponenta baterija za električna vozila i pohranu solarne energije – izaziva ekološki udar. Čile ima jedne od najvećih svjetskih zaliha, a proizvodnja je sve veća. U 2021. potrošeno je 95.000 tona litija, a 2024. već 205.000. Predviđa se eksplozija potražnje do 2040., zbog čega čileanska vlada potiče proizvodnju kroz Nacionalnu strategiju za litij.
Vađenje litija u Čileu podrazumijeva crpljenje slane podzemne vode (salamure), koja se isparava u velikim bazenima. To troši goleme količine vode u sušnoj regiji. Faviola Gonzalez, biologinja iz lokalne autohtone zajednice, kaže da su lagune znatno manje, a populacija flamingosa u opadanju. Rudarenje ometa mikroorganizme kojima se flamingosi hrane. Godine 2021. zabilježen je skroman uspjeh u razmnožavanju, ali to je iznimka – nekad su bile tisuće ptića, danas tek nekolicina.
Salamura potječe iz drevnih podzemnih voda koje se vrlo sporo obnavljaju. "Ako crpimo puno, a dotok je mali, Atacama se ne može napuniti", kaže Faviola. Rudarenje pogađa i biljni svijet – izvješće iz 2022. pokazalo je da su mnoga stabla rogača na eksploatacijskim područjima počela odumirati još 2013.
Problem prelazi granice Čilea. Litijeve operacije pridonose iscrpljenju okoliša, smanjuju dostupnost vode za ljude, biljke i životinje. Profesorica Karen Smith Stegen smatra da bi kompanije trebale više uključiti lokalne zajednice. Tvrtke poput SQM-a tvrde da to sad rade: razvijaju tehnologije koje bi trebale smanjiti crpljenje salamure za 50%, uključujući metode koje vraćaju isparenu vodu u tlo.
Lokalno stanovništvo ostaje skeptično. Faviola vjeruje da je njihova zemlja "prirodni laboratorij" – nitko ne zna kako će slane ravnice reagirati na eksperiment s novim tehnologijama. Sara Plaza, također iz autohtone zajednice, sa suzama govori o budućnosti bez vode i poljoprivrede: "Kompanije daju novac, ali ja bih radije živjela od prirode."
Sergio Cubillos, čelnik zajednice Peine, ističe da su morali mijenjati cijelu infrastrukturu zbog nestašice vode. Krivi klimatske promjene, ali i intenzivno rudarenje koje traje desetljećima. Poručuje da zajednice ne smiju biti kolateralna žrtva energetske tranzicije. Iako pozdravlja nove tehnologije, inzistira da se odluke donose u suradnji s lokalnim stanovništvom.
Vlada tvrdi da vodi dijalog s autohtonim zajednicama te da će se povećanje proizvodnje temeljiti na tehnologijama koje minimiziraju štetu. Ipak, Sergio upozorava da njihovo područje ne smije postati "pilot-projekt" čije bi negativne posljedice zauvijek uništile lokalnu zajednicu.
Litij je simbol globalne dileme: zelena tranzicija protiv lokalne ekologije. Zastupnici rudarenja govore o radnim mjestima i novcu, ali stanovnici Atacame ističu da ih nitko nije pitao žele li to. Profesorica Stegen upozorava da novac i poslovi nisu uvijek ono što zajednice žele – oni traže očuvanje tradicionalnog načina života.
Raquel zaključuje: "Možda je litij dobar za gradove, ali nama šteti." Faviola dodaje: "U Južnoj Americi potrošnja energije je mala, ali nama uzimaju vodu. Naše svete ptice nestaju."