Na današnji dan propalo je carstvo koje je obilježilo 600 godina dotadašnje europske politike. Osmansko Carstvo potpisalo je kapitulaciju u Prvom svjetskom ratu 30. listopada 1918. godine, a s obzirom na to da je u pola zemlje tada vladala otvorena pobuna ili je bila pod stranom okupacijom, bilo je jasno da je došao kraj osmanske države.
Od svjetske sile do bolesnika na Bosporu
Osmansko Carstvo nekoć je bilo centar svijeta. Svi znanstvenici, intelektualci, doktori, umjetnici i filozofi vrijeme su provodili u novovjekovnom Carigradu, gdje su mogli čitati svjetsku i antičku literaturu. Osmansko Carstvo bilo je najmoćnija država svijeta te je do 18. stoljeća diktiralo politiku u gotovo polovini Europe.
Međutim, tehnološki i industrijski napredak na zapadu omogućio je nekim novim zemljama da preuzmu svjetsko vodstvo. U 18. stoljeću Osmansko Carstvo nastavilo je ratovati u Europi, no kombinirana kršćanska vojska sve je uspješnije odbijala njihove napade. Osmansko Carstvo počelo se suočavati s prvim problemima kad je prestalo osvajati nova područja.
Njihov politički sustav bio je povezan s davanjem zemlje vojsci koja se za nju borila. Kad je ponestalo zemlje koju bi dali vojsci, osmanski vrh nije znao kako temeljito reformirati državu. Carstvo je počelo stagnirati, dok se zapadna i srednja Europa industrijalizirala.
Klijentska država zapadnih sila
Tijekom 19. stoljeća Osmansko Carstvo postalo je ovisno o zapadnim zemljama i njihovim kreditima. Velika Britanija i Francuska nisu je samo ekonomski iskoristile već su je često i branile. Uključile su se u niz ratova protiv Rusa kako bi spriječili novu silu s istoka da proguta drevno carstvo.
Osmanskom Carstvu atmosfera 19. stoljeća dodatno nije odgovarala zbog razvoja nacionalizma. Njeni podređeni narodi počeli su mahati svojim zastavama i pokušavali izboriti što veću autonomiju, ako ne i neovisnost.
Tako se ogromno carstvo tijekom 19. stoljeća drastično smanjilo. Tamo gdje je društvo razvilo svoj nacionalizam, nastale su nove zemlje, poput Srbije, Rumunjske, Grčke ili Bugarske. Tamo gdje je nacionalizam bio još preslab, Velika Britanija, Francuska, pa čak i nova Italija anektirali su teritorij kako bi proširili svoj utjecaj (Egipat, Libija, Alžir).
Prvi svjetski rat
Osmansko Carstvo ušlo je u Prvi svjetski rat na strani jedine zemlje koja ga nije opljačkala u posljednjih sto godina, a to je bilo novo Njemačko Carstvo. Vodstvo oko sultana također nije vjerovalo Rusiji, Velikoj Britaniji ili Francuskoj, koje su ga stalno ucjenjivale.
Ipak, u ratu nisu briljirali. Ne zato što su imali neefikasnu vojsku ili lošu tehnologiju, već zato što nisu izdržali napade sa svih strana. Arapska pobuna koju su organizirali Britanci dodatno je otežala situaciju.
Kad je kapitulacija potpisana, Antanta je veselo trljala rukama i jedva čekala podijeliti plijen koji je dogovoren još 1914. godine, par dana nakon što se Carstvo uključilo u rat. Prema ugovoru iz Sevresa, Osmanlije će biti svedeni na malu državicu u srcu Anatolije. Istanbul i okolni posjedi postat će internacionalni protektorat (dakle, pripast će Velikoj Britaniji), a ostatak zemlje podijelit će Grci, Armenci, Talijani i Francuzi.
I tako je trebalo biti. Osmansko Carstvo trebalo je nestati, a mala Turska postati nevažna zemlja daleko od Europe. Međutim, Turci su u zadnji čas pronašli svog nacionalnog heroja. Mustafa Kemal okupio je svoje dobrovoljce, poveo ih u rat i, na iznenađenje baš svih, spasio Tursku od sigurne propasti.