Brijanje, oksitocin, skakanje po trbuhu i izvlačenje djeteta vakuumom... to čeka rodilje u Srbiji. Ginekolozi priznaju da rade kao na traci. Istraživanje DW-a otkriva slom zdravstvenog sustava koji plaćaju same žene, piše Deutsche Welle.
"Kažu: kad odeš u Betaniju, oprostiš se sa svojim dostojanstvom. Je li to normalno?", kaže jedna žena o iskustvu iz novosadske rodilišne bolnice. Druga majka iz Srbije kaže: "U mom selu više brinu o kravama nego što su liječnici brinuli o meni."
"Nikada nikome nisam pokazala svoju prvu sliku s bebom, zato što ja na toj slici izgledam kao napola živa osoba. U mom kraju bi rekli - kao da sam grobaru pobjegla ispod lopate", priča treća o svom iskustvu.
Brijanje, klistir, pa doza oksitocina za pojačavanje trudova - to je redoslijed koji uglavnom dočeka žene čim prijeđu prag rodilišta u Srbiji. Te postupke Svjetska zdravstvena organizacija ne preporučuje osim ako ne postoji jasan medicinski razlog ili izričit zahtjev žene.
DW je proteklih mjeseci razgovarao s više od dvadeset žena. Njihove priče - koje vrlo nalikuju jedna drugoj - govore o nehumanom postupanju i rutinskoj primjeni zastarjelih i invazivnih postupaka koji ubrzavaju porod, ali pojačavaju bol i rizik za zdravlje.
"Bilo je strašno intenzivno i agresivno", prisjeća se Stefani Š. iz Novog Sada nakon prve stimulacije oksitocinom.
"Brzo sam se otvorila, ali trudovi nisu krenuli jer su me na silu otvorili. Dolazili su liječnici, jedan za drugim, i na kraju mi je jedan bez riječi probušio vodenjak. Samo mi je zabio ruku."
Oksitocin se koristi da potakne ili pojača trudove, ali može izazvati toliko jake bolove da žena nema vremena za odmor između njih. Bez njega porod traje dulje, ali je obično podnošljiviji jer napreduje prirodno.
"Silili su porod koji nije krenuo", kaže i Nataša S. iz Rume. Kad ni s oksitocinom nije napredovalo, liječnici su primijenili Kristellerov zahvat - pritiskali su joj trbuh, a zatim upotrijebili vakuum.
"Liječnica je skakala po mom trbuhu. Pucale su mi kapilare u očima, a dijete su izvukli vakuumom", kaže Nataša. Djetetu je ostao otok na glavi, a ona je danima strahovala od mogućih komplikacija.
Primjena oksitocina često ovisi o organizacijskim razlozima – koliko je žena u rodilištu koje čekaju rađaonicu", kaže za DW Jasmina Mihnjak, urednica portala Svijet za nas.
Psihologinja Biljana Stanković, koja godinama istražuje porodništvo u Srbiji, navodi da joj je načelnik novosadske bolnice priznao kako nemaju kapaciteta pustiti prirodan tijek poroda jer on traje dulje. "Rekao je: ‘I da ne dam indukciju, nemam kamo sa ženama koje čekaju.’"
No to ne bi smjelo biti pravilo, upozorava ginekolog Vladimir Vajs. "Oksitocin se treba davati samo kad postoje jasni medicinski razlozi i kad se želi spriječiti mogući negativan ishod", kaže on.
ako bi provjerio razmjere takvih praksi, DW je poslao upite svim rodilištima u Srbiji i Institutu "Milan Jovanović Batut". Odgovori su otkrili statističke nelogičnosti i rupe u evidenciji, što pokazuje ozbiljan nemar u vođenju dokumentacije.
Najupadljiviji je primjer Zdravstvenog centra Loznica, gdje podaci pokazuju da se nalijeganje na trbuh primjenjuje u čak 90 posto poroda. Načelnik ginekologije Vladimir Đorđić za DW kaže da ne zna tko je autor tog podatka: "To je šokantno, brutalno." Dodaje da evidenciju često vode tehničari ili mlađi liječnici, pa su podaci nepouzdani.
Slične tvrdnje potvrdili su i drugi liječnici u neformalnim razgovorima, dok iz "Batuta" priznaju da te podatke ne provjeravaju niti analiziraju.
Osim pogrešnih unosa, naše sugovornice bilježe i pogrešne riječi, ignoriranje, omalovažavanje, podsmijeh i uvrede. "Tu količinu bezosjećajnosti nikada nisam doživjela", priča Nataša.
"Toliko smo bespomoćne u tim trenucima - trudna, pred porod, razdiru te trudovi, ne možeš ništa, doslovno si prepuštena njima na milost i nemilost, a doživiš od njih odnos... Ja ne bih rekla ni kao prema životinji."
"U jednom sam trenutku rekla: 'Molim vas, recite mi što se događa, bit će mi lakše.' A oni se smiju, u stilu: 'što ova priča, neće ti biti lakše'", priča Stefani. "Čovjek koji me porodio uopće nije komunicirao sa mnom. Bio je nervozan jer su ga probudili u noćnoj smjeni."
Nataša pamti i prepucavanje osoblja iznad njezina tijela: "Tražim glukozu da ostanem na nogama, a babica dobacuje: 'To su ove razmažene trudnice.' Liječnica ulazi, ne govori s babicom, sve ide preko rodilja."
U Izvješću o postupanju prema ženama u ginekološko-akušerskim ustanovama iz 2022., koje su sastavile tri beogradske odvjetnice, ukazuje se na velik problem verbalnog nasilja - vrijeđanje, psovanje, ponižavanje, nazivanje pacijentica pogrdnim imenima.
Zašto sve to - pitaju se naše sugovornice, svaka od njih. Stručnjaci s kojima je DW razgovarao razotkrivaju slojeve problema koji otkrivaju sliku pretrpanog i iscrpljenog zdravstvenog sustava koji je obrambeni mehanizam pronašao u - inerciji.
Podaci do kojih je došao DW pokazuju da se trećina poroda u Srbiji odvija u četiri najveća rodilišta u Beogradu i Novom Sadu, dok se manja rodilišta zatvaraju.
"I zbog tog velikog broja poroda žene su u velikim rodilištima kao na traci", kaže Jasmina Mihnjak. "Otuda indukcija, ubrzavanje poroda, epiziotomija i sve ostalo - da se u roku od 24 do 48 sati sve završi i oslobodi stol za neku drugu osobu."
Drugi je faktor sociološki, dodaje psihologinja Biljana Stanković. Bilježila je slučajeve žena primljenih u bolnicu samo zato što su došle izdaleka sa stvarima: "Onda je pošalju na odjel, a tamo kažu - vrat čvrst, vodenjak nije puknuo. Ali budući da je već primljena, administrativno je 'porod krenuo' i onda je stavljaju na indukciju. Zbog početne pogrešne procjene žena završi na oksitocinu."
Na to se nadovezuje kroničan manjak osoblja i male plaće, priznaje jedan ginekolog - ali rijetko tko će to reći naglas ili upravi i nadležnima. A uprave uglavnom šute.
DW je poslao zahtjeve za intervju najvećim rodilištima, ali su oni odbijeni. Ravnatelj novosadske Betanije, doktor Dragan Stajić, u početku je pristao na razgovor, ali mu suglasnost nije dala ravnateljica Kliničkog centra Vojvodine Vesna Turkulov. "Ne sada, možda nekad u budućnosti", rečeno je DW-u u Kliničkom centru.
"S obzirom na broj rodilišta i poroda u Srbiji, teško je reći da su preopterećeni", kaže ginekolog Vladimir Vajs. "Prepuštamo se inerciji – sve mora biti obavljeno u radno vrijeme ili tijekom dežurstva."
Dok je vodio pančevačko rodilište, pokrenuo je pilot-projekt "nemedicinskog poroda" bez rutinskih intervencija. "Dokazali smo da sustav može funkcionirati, ali s vremenom su se ljudi uplašili jer je zahtijevao veće angažiranje", kaže Vajs.
Projekt je prekinut kad mu je uprava poručila da "to ne može pratiti", nakon čega je Vajs napustio državni sustav i prešao u privatnu bolnicu.
Inerciju priznaju i drugi ginekolozi s kojima je DW razgovarao. Podaci pokazuju da dvije trećine rodilišta imaju najviše tri poroda dnevno, pa bi, kažu, bilo dovoljno vremena da porodi teku prirodno – ali "navika" i "rutina" prevladavaju. "Jednostavno, tako se radi", rekao je jedan od njih.
No takav argument ne bi vrijedio pred sudom, upozorava pravnica Sanja Radivojević iz Beogradskog centra za ljudska prava. Liječnici mogu snositi i materijalnu i kaznenu odgovornost jer često krše pravo pacijentice da bude informirana i da pristane na postupak. Blanko suglasnosti koje rodilišta traže pri prijemu ništavne su, dodaje.
Navodi i slučaj žene koja je odbila vakuum, ali su ga liječnici ipak primijenili dok ju je nekoliko muškaraca fizički zadržavalo. Takvi slučajevi, kaže, krše Ustav i Kazneni zakon, no nijedan slučaj akušerskog nasilja još nije dobio sudski epilog. Radivojević strahuje da će tužiteljstvo pustiti da padnu u zastaru.
Dobre vijesti, slažu se naši sugovornici, jesu da je pritisak javnosti doveo do toga da Srbija dobije nacionalni vodič za prirodni porod. On utvrđuje probleme na koje žene ukazuju i preporučuje izmjenu zastarjelih rutinskih metoda, a posebnu pozornost posvećuje važnosti komunikacije s pacijenticama.
"Ovo je s jedne strane priznanje zdravstvenih radnika da stvari do sada nisu funkcionirale, a s druge strane usuglašen stav o tome kako bi porod trebao izgledati", ocjenjuje Mihnjak. "Sada u rodilištu možemo pozvati se na vodič, reći: 'Ne želim da mi se na bilo koji način ubrzava porod ako za tim nema potrebe'."
Loše vijesti su da će za primjenu trebati vremena. "To ne ide tako, da nam pošaljete vodič i mi to provedemo. Nešto što traje već 50 ili 70 godina, sada moramo prepraviti s resursima koje imamo", kaže za DW načelnik rodilišta u Loznici doktor Đorđić.
Rodilje traume iz rodilišta nose jako dugo. Stefani kaže da se od svoje još uvijek oporavlja. "Znaš onu treskavicu koju dobiješ poslije, to je kod mene bilo produljeno, i morali su mi dati injekciju bensedina da se smirim. I svaki sljedeći put, kad bi liječnik ušao u sobu, ja bih počela drhtati. To se doslovno i sada događa", priča Stefani i stišće ruke koje počinju podrhtavati.
"Imam stan u ulici gdje je Betanija i svaki put kad tuda prođem imam neki grozan osjećaj. Samo ne bih htjela pogledati tamo, na onu stranu gdje sam bila, a točno znam gdje sam bila kad sam se porađala."
Većina žena nikada nije smogla snage suočiti se sa svojim liječnicima. Jelena P. iz Beograda jest - nakon dva mjeseca otišla je, kaže, "da ga pogleda u oči".
"Nisam došla da vam pričam koliko je boljelo, ni što sam sve prošla. Samo vas pitam: je li 2023. godine normalno da žena preživi ono što sam ja preživjela?"
Liječnik je slegnuo ramenima: "Kao i u vašoj profesiji, i u našoj ima onih koji su zalutali. Najbolje je da taj slučaj zaključate u ladicu."