PROŠLA je polovica ožujka, čini se da rat u Ukrajini traje godinama, a još prije mjesec dana sve je bilo tako obično u Odesi pa su brat i sestra, 16-godišnji Nikita i 10-godišnja Eva Kovalov živjeli sasvim obične živote: oboje učenici, on u slobodno vrijeme i nogometaš u nogometnom klubu Černomorec, a ona nagrađivana gimnastičarka. Tekle su njihove rutine od kuće, preko treninga do škole i natrag. Isto ili slično kao i kod tolikih vršnjaka širom svijeta.
Još prije mjesec dana sve je izgledalo normalno
A onda je Putin potpuno sišao s uma i napao Ukrajinu. Pa su Nikita i Eva s majkom stigli u Split. Lakše je jer su kod obitelji, teško je jer ne znaju kad će kući. Moglo bi se sad nadugačko o našim životima, krhkosti svega što nas okružuje, besmislu planiranja i tome sličnom, ali nećemo jer ovo je Nikitina i Evina priča.
"Prije mjesec dana zaista nismo ni pomišljali da ćemo morati napustiti kuću. Sve je bilo normalno, nije bilo nijednog razloga da razmišljam o odlasku. Niti mi je padalo na pamet da ću doći u Split", vraća se Nikita mislima u veljaču. O odlasku nisu baš mnogo razmišljali ni kad je počela invazija. Ljudski je nadati se da će rat završiti brzo, da neće biti mnogo mrtvih, razaranja... I nadali su se, nadali...
Eva je bila malo skeptičnija. Bar tako kaže. Nije baš vjerovala u ostanak u napadnutom gradu.
Uglavnom, isprva su pokušali sačuvati nekakav uobičajen poredak stvari. Navikavali su se na sirene za uzbunu, odlasci u skloništa ulazili su im u svakodnevicu. Nisu se ni pomaknuli iz svoga grada, a život im se dramatično promijenio: više nisu bili mladi ljudi u gradu, nego mladi ljudi u ratu.
Zadnje noći u Odesi čuli su desetak eksplozija
No takozvane nove okolnosti postajale su sve gore. Život je u Ukrajini iz dana u dan bivao sve opasniji. Obitelj u mirnoj Hrvatskoj bila je spremna primiti ih. Odluku su donijeli kad je bilo jasno da ostanak podrazumijeva prevelike rizike.
"Zadnje večeri bio sam vani i kad sam se vraćao, čuo sam desetak eksplozija oko sebe. Kad sam došao u stan, spakirali smo se i ujutro smo krenuli", priča Nikita.
Put je bio kakav već može biti kad vodi iz države u ratu. Masa ljudi na cestama, pokušaj prelaska na jednom graničnom prijelazu, preusmjeravanje na drugi. Kolona prema granici razvukla se do petnaest kilometara, sedam sati proveli su nepomično. Ni naprijed ni natrag, čekanje. U normalnoj situaciji, vozili bi se četiri do pet sati. Sad su putovali 20 sati.
Prijatelji im rasuti širom Europe
I stigli su u Split. Pucnjava, strah, eksplozije, rat... Zasad su prošlost. Već su bili tu, ne znaju dobro grad, ali sviđa im se stari dio.
A kad očekuju povratak?
"Za mjesec-dva", uvjeren je Nikita.
"Ostat ćemo dulje", misli Eva.
U Hrvatsku su došli dok su im trajali školski praznici. Sada prate online nastavu. Ne odustaju, naravno, od nade u skori povratak pa vjeruju da se neće morati ni uključivati u hrvatski školski sustav. Da ovo privremeno neće potrajati.
Nikita održava kontakte s razrednim kolegama. Posvuda su, priča nam, u Poljskoj, Njemačkoj, Francuskoj... Širom Europe, gdje je već tko mogao otići. Razmjenjuju informacije, dijele novosti, prate, pričaju.
I čekaju mir.