BRAĆA Capek - Zdenko i Marijan - gledajući iz toplog zagrebačkog doma na televiziji slike iz Vukovara, u rujnu 1991. odlučili su krenuti u obranu toga grada.
U Vukovar s pjesmom i osmijehom
Stariji brat Zdenko sa svojim prijateljem išao se prijaviti kao dragovoljac u rat. No, mlađi brat Marijan nije htio propustiti takvu priliku te se i on prijavio. Imao je samo 22 godine. Mislio je kako je fizički jak, čvrst, spreman na sve.
Njihovu priču objavio je HRT.
Zdenko i Marijan prema Vukovaru su krenuli sa Zagrebačkog velesajma. Tamo su se ukrcali u autobus u kojem je bilo još momaka. Marijan je istaknuo kako su svi dečki krenuli put Vukovara pjevajući, hrabro s osmijehom na licu, ali primijetio je čim su se približili Ivankovu, pjesma je stala, tišina se uvukla u autobus i vidio se strah u očima mladih dragovoljaca.
Vozač ih je ostavio na cesti, a u daljini su se čuli pucnjevi. Krenuli su kukuruznim putem prema Vukovaru. No, tada nisu znali da je upravo njihova grupa zadnja koja ulazi u taj, već razrušeni grad.
"Svaki dan je bio težak"
Vukovar je bio u okruženju i nije se moglo ući u njega tek tako. Zdenko je kazao kako su se baš taj dan vodile velike borbe. Obojica su osjetila strah, ali i miris baruta i dima. Kuće su gorjele, jednostavno prava kataklizma.
"Tu noć smo mi ušli u taj pakao Vukovara. Doslovce u pakao Vukovara. Danonoćna granatiranja, danonoćne borbe, danonoćni napadi sa zemlje i zraka", naglasio je Zdenko za HRT.
Marijan se prisjeća kako je svaki dan bio težak, nije bilo odmaranja niti opuštanja. Borbe su se vodile danonoćno, kuća za kuću, ulica za ulicu. Saznali su da je poginuo i njihov hrabri zapovjednik Blago Zadro. Obrana je već tada bila slabija, polagano su pucale uzde, a najvažnije je postalo spasiti svoju glavu.
Obojica su se pitala što im je ovo trebalo, mogli su još uvijek ispijati kavu na zagrebačkom glavnom trgu. Ali, to je trajalo samo minutu. Znali su da moraju, zajedno s ostalim braniteljima, obraniti hrvatski Vukovar.
"Treba sačuvati glavu"
Dani su prolazili, a situacija na terenu je bila sve gora. Puno ranjenih, ali i smrtno stradalih suboraca.
"Netko bude ranjen, netko pogine, nemaš vremena razmišljati o njemu. Sad moraš razmišljati o sebi. Sjetimo se svih tih dečki i danas, trideset godina poslije, ali ti jednostavno ne stigneš. Ne stigneš o tome misliti. Tisuću puta sam sebe ulovio da ne mislim na brata, što će se njemu dogoditi, jer nemaš vremena. Ne stigneš misliti. Misliš o tome da ti moraš preživjeti, taj trenutak, tu sekundu. Postoje ulične borbe, vi ne razmišljate hoće li vam brat biti ranjen ili hoće li suborac biti ranjen. Vi razmišljate kako sačuvati svoju glavu", poručio je mlađi Capek.
"Vukovar nije prodan"
Početkom studenoga shvatili su da nešto nije u redu. Nisu dobivali prave informacije. Iako su bili razdvojeni, saznali su kako su se zapovjednici Vukovara povukli i otišli u proboj.
Zdenko je naglasio kako se ni u tim trenucima nije osjećao napušteno. Kazao je da je bio svjestan situacije i da je bilo iluzorno očekivati da netko dođe u pomoć te da se uspije probiti do Vukovara.
Marijan naglašava da usprkos svemu Vukovar nije prodan.
"Morate znati da je to '91 godina, stvaranje Republike Hrvatske. Hrvatska nema vojsku, Hrvatska se brani s 35 do 40 tisuća ljudi. To ćete danas teško čuti, zato što mi Hrvati o sebi imamo jako veliko mišljenje i da smo mi veliki branitelji i ratnici. No, moramo biti svjesni kada se napala hrvatska država da je svega 35 do 40 tisuća dragovoljaca Domovinskog rata izašlo van i reklo - e, nećete", dodao je.
Pakao u logorima
Stariji brat Zdenko rekao je kako su se ljudi počeli polagano okupljati u obućari te da su svi željeli biti na jednom mjestu, a civili koji su ostali u gradu osjećali su sigurnost uz svoje branitelje. Četnici su okružili tenkovima obućaru, prijetili da će ubiti civile ako se naši borci ne predaju. Borci su predali svoje oružje i pali su u ruke Jugoslavenske narodne armije.
I tada kreće pravi pakao. Odvedeni su u logor Stajićevo. Četnici, rezervisti Srbije tukli su hrvatske branitelje, ali i one Srbe koji su braniti svoj dom, te koji nisu podržavali velikosrpsku politiku.
"Ubili su jednog našeg branitelja, tukli su ga s pendrekom. Nisu ga tukli, lupali su ga u glavu, ne s onom dužom stranom, već s onom kraćom. Doslovce su se iživljavali dok čovjeku nije pukla lubanja. Bilo je krvi. Meni je to bilo na negdje pola metra. Srce mi je skoro stalo", poručio je Zdenko.
Braća Capek premješteni su u logor Srijemska Mitrovica. Obojica su kazala kako su uvjeti u tom logoru bili puno bolji nego u Stajićevu, no, ispitivanja su bila puno brutalnija.
Ipak, u jednom trenutku došao je i Crveni križ te je popisao sve zarobljenike. Tada su svi naši branitelji, pa tako i braća Capek, osjetili jedno veliko olakšanje, jer nisu više broj, sada imaju svoje ime i prezime.
Razmjene zarobljenika
Počele su razmjene zarobljenika, ali braća Capek nisu bili na popisu. To ih je ponekad i ljutilo, ali nikada nisu gubili nadu i vjeru.
Dana 15. siječnja 1992., kada je priznata Republika Hrvatska, Zdenko je istaknuo da su hrvatski branitelji u logoru bili presretni. Batine su bile brutalne, ali ponos i hrabrost bili su jači.
Prolazili su dani, pa i mjeseci, batine su i dalje bile svakodnevica, ali došao je i taj dan, 22. svibnja 1992. Braća Zdenko i Marijan pročitani su na popisu za razmjenu. No, ni tada nisu mogli odahnuti.
Napokon u Zagrebu
Prije ulaska u autobus, Zdenko je dobio još par udaraca. U Zagrebu na Trnju kod Kemijske škole dočekala ih je obitelj. Uz suze radosnice, ipak su bile i mučne scene.
Marijan je poručio da mu je bilo teško gledati majke, supruge i djecu onih branitelja koji se nisu vratili. To ga je tada slomilo.
Obojica su danas posvećeni radu u Udrugama branitelja. Marijan je i autor Festivala domoljubnog filma "Gordan Lederer", dok je Zdenko aktivan u Udruzi zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara.
"Niti jedna sekunda žaljenja. Znači, isti moment, ista situacija, niti djelić sekunde razmišljanja da ne bi to ponovio. Imam trideset godina više, vjerojatno bi bio pametniji i vjerojatno ne bi ulazio kao Rambo", dodao je mlađi Capek.