Heraklije, bizantski car koji je vladao od 610. do 641. godine, jedan je od najkompleksnijih vladara u povijesti Bizanta. Njegova krunidba 5. listopada 610. godine označila je dramatičan preokret u krizi Carstva, koje je bilo na rubu kolapsa zbog tiranije prethodnika Foke.
Heraklije, rođen oko 575. godine u Kapadokiji od armenskog oca i grčke majke, preuzeo je vlast u trenutku kada je Bizant gubio teritorije na više frontova. Njegova vladavina bila je obilježena vojnim trijumfima, reformama i tragičnim porazima, pretvarajući ga u spasitelja i žrtvu sudbine.
Heraklije, sin egzarha Afrike Starijeg Heraklija, započeo je pobunu protiv cara Foke 608. godine, kada je Carstvo bilo paralizirano unutarnjim sukobima, perzijskim napadima i avarskim pljačkama. Flota pod njegovim vodstvom stigla je u Konstantinopol 3. listopada 610., gdje su ga građani, umorni od Fokine okrutnosti, proglasili carem.
Dva dana kasnije, 5. listopada, patrijarh Konstantinopola Sergije I. okrunio ga je u Crkvi Svetog apostola, simbolizirajući prijenos vlasti. Foka je pogubljen, a Heraklije, u dobi od 35 godina, preuzeo je prijestolje u raskošnoj ceremoniji koja je naglasila njegovu legitimnost. Ova krunidba nije bila samo puč, već i vjerski čin, jer je Heraklije obećao obnovu Carstva pod Božjom zaštitom.
Prvih godina Heraklijeva vladavina bila je kaotična. Perzijanci pod Hozrojem II. osvojili su Siriju, Palestinu i Egipat do 619., dok su Avari i Slaveni opustošili Balkan, čak opsjevši Konstantinopol 626. godine. Car se suočio s bankrotom, demoraliziranom vojskom i vjerskim podjelama.
Kao odgovor, Heraklije je proveo duboke reforme: uveo grčki kao službeni jezik umjesto latinskog, reorganizirao upravu u temama (vojno-upravne jedinice) i jačao flotu. Ove mjere spasile su Carstvo od kolapsa, ali su zahtijevale ogromne napore.
Najveći uspjeh Heraklija bio je rat protiv Sasanidskog Perzijskog Carstva. Nakon poraza 613., kada su Perzijanci osvojili Jeruzalem i ukrali Istinski križ, Heraklije je 622. godine pokrenuo protunapad. U deset godina kampanja, osobno predvodeći vojsku, marširao je duboko u Perziju, koristeći taktiku iznenađenja i savezništva s Turcima.
Ključne pobjede u bitkama kod Ninive (627.) i opsade Ktesifona dovele su do pada Hozroja II. i mira 628. godine. Heraklije je vratio Istinski križ u Jeruzalem 629., slaveći se kao spasitelj kršćanstva. Ova pobjeda obnovila je bizantsku moć, ali je iscrpila resurse.
Uspjeh protiv Perzijanaca bio je kratkotrajan. Odmah nakon mira, arapske muslimanske vojske pod Muhamedovim nasljednicima započele su osvajanja. Heraklije, oslabljen bolestima, izgubio je Siriju (bitka kod Jarmuka 636.), Palestinu i Egipat do 640.
Ove poraze vidio je kao Božju kaznu, posebno zbog vjerskih reformi poput monotelitizma, kojim je pokušao pomiriti monofizite i ortodokse, ali izazvao raskol s Rimom. U kasnim godinama, intrige njegove druge supruge Martine i oboljele djece (poput deformiranog Heraklonasa) uzdrmale su dvor. Heraklije je umro 11. veljače 641. u Konstantinopolju, ostavivši Carstvo podijeljeno i oslabljeno.
Heraklijeva vladavina bila je prekretnica u bizantskoj povijesti: njegove reforme postavile su temelje srednjovjekovnom Bizantu, ali gubici pred Arapima označili su početak dugog odupiranja. Kao osnivač dinastije Heraklija (610.–711.), simbolizira herojski otpor i tragični pad. Danas se pamti kao vojni genij i reformator, čija priča podsjeća na krhkost moći u kriznim vremenima.