ZA JEDNE je on pionir arheološkog istraživanja, za druge kopač blaga željan dokazivanja. Nijemac Heinrich Schliemann je još za života smatran otkrivačem Troje. Ali, o njemu se do danas vode prijepori, piše Deutsche Welle.
Trgovanjem u Rusiji i investicijama u kopanje zlata u američkoj Kaliforniji Heinrich Schliemann (1822.-1890.) je postao milijunaš. Zahvaljujući tom bogatstvu on se od 1864. mogao upustiti u duža putovanja i pritom iscrpno studirati antiku. Slavu je stekao kad je pritom navodno otkrio ostatke Troje i "Prijamovo blago".
Schliemann je rođen prije 200 godina, 6. siječnja 1822. u Neubukowu u blizini Rostocka kao peto dijete pastora Ernsta Schliemanna i njegove supruge Luise. Otac je 1823. preuzeo važnu pastorsku dužnost u Ankershagenu, a Heinrich je tamo živio do svoje desete godine. Nije to bilo sretno djetinjstvo. Schliemannova majka je rano umrla, a otac je bio, kako sin puno godina kasnije o njemu piše, „neuredan čovjek, razvratnik".
On nije imao dovoljno novca da sina pošalje na gimnaziju. Nakon prekinute izobrazbe za trgovačkog pomoćnika Schliemann najprije radi kao uredski dostavljač u Amsterdamu. Tamo samostalno uči više jezika i uskoro postaje uspješan poslovni čovjek na međunarodnoj razini. Kao bankar, investitor u željeznicu i opskrbljivač carske vojske za vrijeme Krimskog rata zaradio je veliko bogatstvo. Zatim prodaje svoju tvrtku i studira u Parizu arheologiju, književnost i jezike.
Sudbonosni poklon za Božić
Kad je navršio 40 godina posvećuje se isključivo traženju Troje, što je bio njegov dječji san, kako je kasnije ispričao svjetskoj javnosti. Kao sedmogodišnjak je dobio za Božić knjigu Povijest svijeta za djecu Georga Ludwiga Jerrersa. U toj knjizi je naišao na sliku Troje koja gori. Nakon toga je svom ocu rekao da će iskopati zidine Homerovoga grada o kojem su kružile brojne priče.
Schliemann je doista kao prvi istraživač vodio opsežna iskapanja na području Hisarlika na zapadu Turske. 1873. je otkrio "Prijamovo blago", blago legendarnog kralja Troje – barem je on tako vjerovao. Danas je znanost sigurna da je u datiranju pogriješio za oko 1250 godina. Zlatni predmeti su pripadali jednoj starijoj kulturi. Krajem Drugog svjetskog rata to je blago kao plijen odnijela Crvena Armija u Rusiju.
1876. je Schliemann bio uvjeren da je u Mikeni pronašao zlatnu masku kralja Agamemnona. I tu znanstvenici polaze od toga da se radi o grobu mikenskoga kneza jedne ranije dinastije.
Kopao preduboko
Schliemann je sanjar kojeg nisu znanstvene spoznaje navele na to da kopa upravo na brežuljku Hisarliku tražeći glasoviti grad, nego grčka junačka priča, napisao je povjesničar Theodor Kissel u jednom članku. U tomu je "stvarna tragika ovoga velikoga amaterskog arheologa": kod svoje "žestoke potrage" za Trojom, kako je opisao Homer, Schliemann je kopao upravo tamo na pravom mjestu, ali previše duboko.
Schliemann je prodro u prošlost za oko 1000 godina previše, do sloja koji se danas naziva Trojom II. Pritom je ostatke Homerovoga grada - po sadašnjem poimanju Troja VI ili VIIa - uništio. Znanost predbacuje Schliemannu da je pronađene predmete koji nisu odgovarali njegovoj Troji jednostavno bacio s ostatkom zemlje.
Kao posljednji veliki projekt hobi-arheolog si je krajem 1880-ih u glavu utuvio pronalazak groba Aleksandra Velikoga. Ali to nije uspio. Umro je 26. prosinca 1890. godine u talijanskom Napulju. Njegovo tijelo je prevezeno u Atenu i pokopano tamo u raskošnom u neoklasicističkom mauzoleju na atenskom Prvom groblju.
Marljivi i uporni autodidakt
Schliemann je bio jedan od prvih kozmopolita svoga vremena i istovremeno "identifikacijska figura", kaže Undine Haase, voditeljica Schliemannovog muzeja u Ankershagenu. Muzej svojim stalnim postavom i tri posebne izložbe u 2022. godini pokazuje kako je Schliemann "dolazeći iz meklenburške provincije uspio marljivošću i srećom i unatoč svim nezgodama ostvariti svoj dječački san i postati jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena".
Povjesničar Kissel iz Mainza nasuprot tomu kritično gleda Schliemannovu ostavštinu. On je "gradio imidž alternativnim faktima", tako što je zadaću svoga života jako idealizirao i povremeno potpuno izmišljao priče. Ali, "narativ koji je on sam proširio o građanskom autodidaktu koji marljivošću i upornošću postaje veliki pronalazač djeluje i nakon njegove smrti."