Završilo je karnevalsko vrijeme diljem cijele Europe, ljudi se proveselili i izludirali. Premda meni to nije neki đir, drago mi je što se narod opet malo, makar nejasno, prisjeti svojih paganskih korijena. Prije nekoliko tisuća godina ti karnevali bili su rituali kojima su naši preci pokušavali otjerati zimu ili prizvati plodnu godinu.
Načelno, imali smo obrede koji su bili povezani s godišnjim ciklusom. Ne znamo što je točno bilo u glavi tadašnjih sudionika, vrlo je moguće da su stvarno mislili kako njihove maske, vikanje i plesanje nekako donose nasušno potrebno proljeće. I to povezivali s raznim bogovima, prikazanim uglavnom poput mušičavih ljudi, sa svim našim vrlinama i manama.
Prvo pagani, pa onda pogani
Onda su došli kršćani, uvjereni da postoji samo jedan Bog, savršen u svakom pogledu (nije baš da je takvim prikazan u svetom tekstu, ali hajde). Biblija je naše pretke jednostavno nazivala "narodi", u smislu da nisu dio izabranog (izraelskog) naroda. Par stoljeća kasnije kršćani će one koji nisu prihvatili njihovu viziju Boga označavati riječju "paganus", seljak.
S jedne strane, kršćanstvo je puno lakše napredovalo u gradu nego u promjenama nesklonim selima. S druge strane, ta je riječ imala i svoju podrugljivu konotaciju, baš kao i kod nas danas.
A u hrvatskom je jeziku fonem "a" promijenjen u "o" i onda smo dobili pogane, nečiste i odvratne ljude. Takvim se vokabularom kite i naši prijevodi Biblije, koliko god da promašuju izvorno značenje. Katkad se riječ narod prevodi s neznabošci, što će reći da nisu poznavali biblijskog Jahvu, kao navodno jedinog pravog boga.
Riječ paganizam samo će fejsbuk jezikoslovci proglasiti srbizmom. Neki današnji pagani više vole riječ "rodnovjerac", premda je i ona problematična, jer je vjera biblijski pojam.
Ništa dobro od kršćanstva
I što je kršćanstvo donijelo nekršćanskim narodima koji su štovali Zeusa ili Odina ili Peruna?
Praksa žrtvovanja ljudi nestala je kod Grka i Rimljana stoljećima prije nastanka kršćanstva. Naši slavenski preci (osim Rusa, koji su potekli od Vikinga) nisu žrtvovali ljude, jedino bi katkada zarobljene neprijatelje posvetili Perunu.
Postoji neka logika obrednih sustava da se ljudske žrtve postupno zamijene životinjskim i biljnim, i tim su putem prošli i Izraelci i Grci i Rimljani, a po svemu sudeći i mi. Namjesto fašnika nekoć jako davno spaljivali smo nekog nesretnika koji nam se jako zamjerio.
Je li s kršćanstvom došlo što drugo?
Sve te kršćanske priče o ljubavi i milosrđu – nasuprot navodno krvožednim bogovima – bile su upravo to: priče koje su se vrlo rijetko provodile u praksi. Imate povijest kršćanstva, prosudite koliko se puta okretao obraz i ljubilo svoje neprijatelje.
Ostavite se i nabrajanja čudesa kršćanske umjetnosti i glazbe, to nam je došlo valjda nakon nekih tisuću godina. Kao da bi Mozart i Bach skladali cajke da se nisu kojim slučajem rodili u kršćanskom narodu.
I to što smo mi Hrvati dobili pismo preko kršćanskih misionara ne znači ništa. Opismenili bismo se mi i drugim putem, a pitajte Ćirila i Metoda otkuda su oni dobili pismenost, da nije slučajno iz spisa grčkih "neznabožaca".
Što smo sve izgubili kršćanstvom?
Ne volim plitka tumačenja povijesti koja, primjerice, uzrok u srednjovjekovnom zaostajanju nalaze isključivo u kršćanstvu. Ali je činjenica da smo namjesto živopisnih rituala, čije tragove i danas nalazimo u pučkim proslavama kršćanskih blagdana, dobili Knjigu koju treba vjerovati i svećenike koji nam je jedini mogu protumačiti.
S obzirom na to da je svaki detalj te Knjige i tih novih obreda esencijalan, dobili smo i podjele na pravovjerne i krivovjerne, što je našim paganskim precima bilo potpuno nepoznato. Dobili smo vjerske ratove i masovna progonstva, dobili smo mržnju prema Židovima, jer su, kaže Knjiga, ubili Našeg Boga.
Dobili smo gomilu zatucanih tipova koji su pazili nad time da tko od znanstvenika slučajno nešto ne zucne o tome da se Zemlja vrti oko Sunca ili da su se ljudi razvili od primata. Dobili smo i današnje konzervativne krugove poluobrazovanih fanatika koji žele nadzirati naše spolno ponašanje i vladati nad ženskim tijelom.
Svijet bez kršćanstva
Znam da je jako teško reći što bi bilo da (ni)je bilo, ali pokušajte zamisliti da se Hrvati i ostali narodi nisu nikada kristijanizirali.
Za početak, ne bi se nikada sukobili po pitanju vjere. Paganske mitologije nisu sveta pisma, one su prenosile različite i proturječne priče koje nitko nije bio obavezan prihvaćati. Židovi bi nam predstavljali kuriozitet, a ne nekakve arhineprijatelje koje treba obratiti ili istrijebiti.
Znanstvenici bi mogli slobodno objašnjavati prirodu, mnoge od naprednih ideja pojavile bi se stoljećima ranije. Nitko ne bi zatvorio Galileja, spalio Giordana Bruna ili proglasio Darwina Sotonom.
Alternativna povijest Hrvatske
A mi Hrvati bismo si lijepo prištedjeli one novce koje prinudno šaljemo Vatikanu. U pravoslavnim Srbima ne bismo vidjeli neki poseban problem – i pitanje je kako bi uopće išla priča o našim nacionalnim identitetima. Ostali bismo bez krasne prilike da nas HDZ vrati našoj hrvatsko-katoličkoj duši.
Nitko se ne bi osjećao uvrijeđenim ako biste rekli da Perun ne postoji, jer bi ljudi odavno razlikovali mit od stvarnosti. Željka Markić bi trgovala lijekovima, John Batarelo i Stephen Bartulica bi bili nezaposleni sociolozi. Klečavci bi odlazili u teretane da budu muževni.
Naravno, ne bi bilo ni ateista, jer je ateizam samo logična posljedica uvjerenja da je Priroda sve i u svemu, što bi paganima sjelo bez ikakvog problema. Ja nikada ne bih bio pastor, nego profesor filozofije, a u Indexu bih pisao samo o glazbi i životu u Njemačkoj.
Pa vi vidite što vam je bolje.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu.