SABORSKA zastupnica iz redova stranke Možemo Sandra Benčić je za vrijeme rasprave o proračunu otvorila pitanje oporezivanja apartmana, za koje tvrdi da se ne oporezuju dovoljno, implicirajući da njihovi vlasnici pripadaju bogatom dijelu stanovništva. Obratili smo joj se da pojasni iznesene stavove, nakon čega smo provjerili neke činjenice o poreznom sustavu Hrvatske i njegovoj usporedbi sa sustavima ostalih članica Europske unije, sve s posebnim naglaskom na turizmu.
Možemo traži promjenu porezne paradigme
"Pitanje ekonomskih nejednakosti centralno je političko pitanje naše stranke", tvrdi Benčić dodajući da se u stručnoj i političkoj raspravi to pitanje tretira površno.
"Zato smo na raspravi o proračunu govorili i o prihodovnoj, a ne isključivo rashodovnoj strani proračuna; jer način na koji punimo državni proračun govori puno više o ekonomskom modelu koji imamo. To je model u kojem postoji izrazito visoka razina ovisnosti poreznih prihoda centralne države o PDV-u. Tako od 13 milijardi eura poreznih prihoda više od devet milijardi otpada na PDV", kaže nam Benčić.
Tvrdi da je PDV izrazito regresivan porez, tj. da puno više pogađa siromašne nego bogate, i zbog toga smatra da državni porezni sustav ne bi trebao biti utemeljen na prihodima od takvog tipa poreza jer to generira nejednakosti.
"Ako živite od rada i spadate u one s prosječnom plaćom, vaš raspoloživi dohodak nakon plaćanja svih poreza i doprinosa iznosi oko 60% vašeg bruto II iznosa. Međutim, ako živite od plaće plus prihoda od imovine ili kapitala, vaš raspoloživi dohodak u odnosu na ukupno ostvareni prihod će biti značajno veći", nastavlja Benčić.
Činjenica je da Hrvatska daleko više oporezuje rad, potrošnju i proizvodnju od bogatstva i imovine. Ali pitanje je kako reformirati porezni sustav; uvođenjem novih poreza na imovinu i bogatstvo (npr. porez na nekretnine) ili smanjivanjem poreza na potrošnju i rad uz uvođenje poreza na imovinu i bogatstvo?
Sandra Benčić smatra da rješenje nije uvođenje novog poreza, nego promjena paradigme poreznog sustava, s plaćanjem poreza na ukupni dohodak bez obzira na to odakle dolazi, ali s progresivnim stopama.
Uvođenje poreza na imovinu, ukidanje oslobođenja od poreza za nasljeđivanje
Benčić u ime Možemo sugerira i da treba uvesti porez na nekretnine. "Hrvatska već godinama odgađa uvođenje poreza na imovinu, što između ostalog za posljedicu ima da ljudi koji imaju značajan keš štede u nekretninama, što pak dovodi do stalnog rasta cijena nekretnina... Te nekretnine ne služe tome da se u njima živi, već kao oblik štednje ili osnova za rentu."
Smatra da porez na nasljedstvo treba biti progresivan - što se više nasljeđuje, to porezna stopa treba biti veća. Smatra da treba ukinuti i oslobođenje od poreza za nasljeđivanje u prvom nasljednom redu (između supružnika te roditelja i njihove djece), posebno zbog toga što se trenutnim oslobođenjem "abolira dobitnike privatizacije na hrvatski način i njihovu imovinu koju sad prenose na narednu generaciju", ali isključivo ako se radi o imovini velike vrijednosti.
"Dakle, o reformi poreznog sustava ne treba razmišljati i govoriti tako da se uvede jedan novi porez ili da se više ili manje oporezuje prihod od rente, već je nužno sveobuhvatno transformirati sustav od primitivnog i regresivnog ka modernom poreznom sustavu sa širokom poreznom bazom i pravedno raspodijeljenim poreznim teretom koji omogućuje redistribuciju i smanjenje stopa regresivnih poreza, a ne koncentraciju bogatstva", zaključuje Sandra Benčić.
Cijeli odgovor u kojem su iznesene glavne crte porezne politike koju zastupa stranka Možemo prenosimo na kraju.
Hrvatska je ispod prosjeka EU po pitanju poreznog opterećenja, ali iznad usporedivih država
Hrvatska je mjereno udjelom poreznih prihoda u BDP-u ispod prosjeka EU. 2021. je prihod od poreza iznosio 38.5 posto BDP-a, dok je prosjek svih članica EU 41.7 posto. Ali prosjek čitave EU podižu najbogatije države, kojima je lakše održavati visoku razinu oporezivanja zbog većeg bogatstva građana, boljih dohodaka i razvijenijeg gospodarstva.
Rekorderi su Danska (48.8 posto), Francuska (47 posto) i Belgija (46 posto). Najmanji udio poreza u BDP-u imaju Irska (21.9 posto), Rumunjska (27.3 posto) i Bugarska (30.7 posto). Da je članica EU, Švicarska bi se nalazila između Rumunjske i Bugarske, s udjelom poreza u BDP-u od 28 posto.
Ali s obzirom na gospodarsku razvijenost, Hrvatska je relativno jako oporezivana. Jedina država EU koja ima manji BDP po stanovniku, Bugarska, ima 7.8 postotnih bodova manji udio poreza u BDP-u. Rumunjska, koja ima sličan BDP po stanovniku kao Hrvatska, ima čak 11.2 postotna boda manji udio poreza u BDP-u.
Stanovništvo i gospodarstvo mnogih razvijenijih država od Hrvatske su manje porezne opterećene. udio poreza u BDP-u Latvije je 30.8 posto, Litve 32.6 posto, Estonije 33.8 posto, Mađarske 34 posto. Bogatija Češka oporezuje tek neznatno više od Hrvatske (36 posto), a znatno bogatiji Island manje (35.1 posto).
Rekorder smo u oporezivanju potrošnje, izbjegavamo oporezivati imovinu
Razina općeg oporezivanja gospodarstva nije dovoljna za analizu. Porezni sustav je jako kompliciran i podjednako je bitno kakva je struktura poreza. Relativno veće oporezivanje jedne djelatnosti u odnosu na drugu je indirektna subvencija one koju se manje oporeziva jer je stavlja u povoljniju poslovnu poziciju.
Slično vrijedi za oporezivanje građana. Neki porezi više pogađaju siromašnije, drugi bogatije. Oporezivanje prihoda može biti jednako za sve, u smislu da svi plaćaju istu stopu poreza, a može biti progresivno, tako da oni s većim prihodima plaćaju porez po većoj stopi.
S druge strane, udio državnih prihoda od poreza na dohodak i bogatstvo (što uključuje imovinu) je među najmanjima u EU. Takvi porezi izrađeno udjelom u BDP-u iznose samo 5.6 posto, a manji udio imaju još samo Mađarska (5.6 posto) i Rumunjska (5.2 posto). Oporezivanje dohotka i bogatstva je osnova poreznog sustava u Danskoj (32.2 posto BDP-a), Norveškoj (21.1 posto), Švedskoj (18.4 posto), Islandu (18 posto) i Finskoj (16.7 posto).
Većina radnika u Hrvatskoj uopće ne plaća porez na dohodak, zbog visokog osnovnog odbitka s obzirom na prosječnu plaću i brojnih dodataka osobnom odbitku. Ne postoji ni porez na nekretnine, koji ima većina država EU. Jedine su države bez poreza na nekretnine, osim Hrvatske, Cipar (ukinut 2017.), Estonija, Mađarska i Malta.
Je li turizam porezno favoriziran?
Turizam čini velik dio gospodarstva Hrvatske, a oporezivanje apartmana spada pod turističke poreze. Osim standardnih poreza koji se naplaćuju na sve djelatnosti, kao što su porez na dohodak i PDV, turizam ima neke posebne poreze. Mogu se podijeliti ovako: porezi na prihod, porez na nekretnine, porez na dodanu vrijednost (PDV), boravišne pristojbe, porez na zračni prijevoz i drugi porezi specifični za turistički sektor.
Udio turizma u ukupnom godišnjem BDP-u Hrvatske je 17.2 posto (2017.), daleko najviše u EU. Čak ni otočne države, Malta i Cipar, nemaju toliko velik udio turizma u BDP-u. U Malti je 13.6 posto, a Cipru 12.2 posto. To znači da je turizam kao djelatnost daleko veći za gospodarstvo Hrvatske nego njihovo.
Koliko je Hrvatska ovisna o turizmu dobro oslikava činjenica da je udio turizma u BDP-u Grčke 2017. bio svega 7.5 posto, Estonije i Bugarske 6.9 posto, Portugala 6 posto, Slovenija 5.5 posto, Austrije 4.7 posto, Španjolske 4.7 posto. Hrvatska ovisnost o turizmu je zaista ogromna, u rangu karipskih otočnih država. Samim time njeno gospodarstvo daleko više ovisi o njemu, kao i porezni prihodi.
Unatoč tome, ili možda baš zbog toga, turizam u Hrvatskoj je porezno favoriziran u odnosu na ostale djelatnosti. Ne toliko u hotelijerstvu i čisto poslovnim djelatnostima, iako je PDV 13 posto, a ne 25 posto kao ostatku gospodarstva, koliko u djelatnosti iznajmljivanja apartmana.
Poslovni porezi i porez na dohodak radnika su jedini značajni porezi u turističkom sektoru, što nije slučaj u ostalim državama Europske unije. Dodatno, dominira privatni apartmanski smještaj, a ne profesionalna registrirana poslovna djelatnost hotelijerstva. A djelatnost iznajmljivanja apartmana plaća daleko manje poreza ne samo od kompanija nego i od obrta.
Hrvatska ovisnost o turizmu nema konkurencije
Teško je uspoređivati Hrvatsku s konkurencijom jer je ovisnost Hrvatske o turizmu toliko velika da jednostavno nema konkurencije. Porez na dobit u Hrvatskoj je od 18 i 10 posto, zavisno o prihodu, u Grčkoj 29 posto, Italiji 24 posto, Portugalu od 14 do 22.5 posto, Španjolskoj 25 posto. To je porezna stopa koja vrijedi za sve kompanije, bez obzira na djelatnost.
Hrvatska za razliku od nabrojanih država, i većine država u EU, nema porez na nekretnine. U Grčkoj se naplaćuje i po površini i po vrijednosti, u Italiji isključivo po vrijednosti nekretnine (2017. od 0.2 do 1.06 posto), u Portugalu također po vrijednosti (0.3-0.9 posto), kao i Španjolskoj (0.2-2.5 posto). Cipar i Malta ga nisu uveli.
Većina država ima nižu poreznu stopu na poslove u turizmu, kao što su hoteli i restorani, pa tako i Hrvatska. Grčka ima istu stopu PDV-a za hotele, ali nešto veću za restorane. Italija je 2017. restoranima i hotelima određivala stopu PDV-a od 10 posto, kao i Španjolska (Hrvatska 13 posto).
Hrvatski porezni sustav treba mijenjati
Znači, turizam kao profesionalna djelatnost u Hrvatskoj nije bitno više ili manje porezno opterećen od ostalih zemalja. Ali apartmani nisu profesionalna djelatnost; ne plaćaju PDV, vode minimalne poslovne knjige i porezno su favorizirani u odnosu na kompanije i obrte.
Zapravo se radi o djelatnosti koja je između rente i obrta. Za dugoročni najam se čak plaćaju veći porezi nego za iznajmljivanje apartmana.
S načinom na koji bi Sandra Benčić i Možemo popravljali porezni sustav Hrvatske se može i ne mora slagati, ovisno o osobnim ekonomsko-političkim stavovima, ali su dobro detektirali njegove glavne probleme.
Fokus je na oporezivanju potrošnje, rada i proizvodnje. Hrvatska je po tome čak rekorder Europske unije. Istodobno su porezi na bogatstvo i imovinu relativno niski. To vrijedi ne samo u usporedbi s porezima na rad, potrošnju i proizvodnju nego i u odnosu na porezne sustave drugih država.
* Puni odgovor Sandre Benčić o pitanju oporezivanja u Hrvatskoj prenosimo u nastavku
"Pitanje ekonomskih nejednakosti centralno je političko pitanje naše stranke; u hrvatskoj stručnoj i političkoj raspravi pitanje nejednakosti tretira se površno i uglavnom u okviru politike borbe protiv siromaštva, a ne kao jedno od središnjih pitanja ukupnih ekonomskih ishoda zemlje. Zapravo, ako pogledate tretman ovog pitanja u politici i struci, Hrvatska tavori od kraja 80-ih i u 90-im godinama, a svijet uključujući i EU je u međuvremenu počeo shvaćati da se mora krenuti u drugom smjeru.
Zato smo na raspravi o proračunu govorili i o prihodovnoj, a ne isključivo rashodovnoj strani proračuna; jer način na koji punimo državni proračun govori puno više o ekonomskom modelu koji imamo. To je model u kojem postoji izrazito visoka razina ovisnosti poreznih prihoda centralne države o PDV-u: tako od 13 milijardi eura poreznih prihoda, više od 9 milijardi otpada na PDV.
PDV je izrazito regresivan porez: to konkretno znači da značajno više pogađa one s manjim prihodima od onih s višima. Za to postoje i provjereni podaci Eurostata koji pokazuju da je udio rashoda kućanstava na PDV u odnosu na ukupne prihode kućanstva duplo viši kod 20 posto onih s najnižim dohocima u zemlji, nego kod 20 posto s najvišim dohocima. Što nam to govori: da siromašniji veći dio svog raspoloživog dohotka troše na PDV nego najbogatiji. Upravo zato PDV ne bi smio biti centralni porez za punjenje državne blagajne jer doprinosi začaranom krugu siromaštva. Naš porezni sustav je izrazito rudimentaran: temelji se na oporezivanju potrošnje (PDV), a doprinosi za centralne sustave solidarnosti (mirovinsko i zdravstveno) ovise isključivo o prihodima od rada (samostalnog i nesamostalnog).
Uz to, tzv. porezne reforme sastoje se isključivo od proširenja neoporezivog dijela plaće i vrlo niskom progresijom stopa na više dohotke - dakle imamo neoporezivi dio za one najnižeg dohodovnog statusa i nakon toga stopu od 20 posto poreza na dohodak, a samo za najviše dohotke 30 posto. Drugim riječima, nema gotovo nikakve stupnjevite progresije. Pravedni porezni sustavi uključuju progresivnost od vrlo niskih poreznih stopa - primjerice 5 posto - do vrlo visokih od 45 posto i iznad.
Međutim, hrvatskoj se državi lako odricati od poreza na dohodak jer je on u većem dijelu prihod lokalne i regionalne samouprave pa tako oni dolaze u poziciju Djeda Mraza koji širi neoporezivi dio dohotka, a da se pri tome ne odriču ničeg, nego oduzimaju od lokalnih proračuna.
Onda država intervenira, ali te intervencije su najčešće nedovoljne, nepravedne i što je najproblematičnije, nagrizaju samu autonomiju lokalne samouprave. A ti lokalni proračuni moraju financirati školstvo, zdravstvo u određenoj mjeri, javni prijevoz, prometnu infrastrukturu, komunalne usluge, staračke domove, predškolski odgoj i obrazovanje i sl.
No da se vratimo na individualne nejednakosti generirane vrstom dohotka: ako živite od rada i spadate u one s prosječnom plaćom, vaš raspoloživi dohodak nakon plaćanja svih poreza i doprinosa iznosi oko 60 posto vašeg bruto II iznosa.
Međutim, ako živite od plaće plus prihoda od imovine ili kapitala, vaš raspoloživi dohodak u odnosu na ukupno ostvareni prihod će biti značajno veći jer se udio prihoda od imovine i kapitala ne računa u osnovice za plaćanje doprinosa, a osim toga na njega se primjenjuju druge porezne stope: primjerice, ako iznajmljujete stan dugoročno, to je oko 10 posto najamnine koju ubirete, ali ako ste u sustavu turističkog paušala, onda je to još manje i iznosi u prosjeku od 350 do 450 kuna godišnje po krevetu.
Isto tako, kapitalni dobitci oporezuju se po stopi od 10 posto kao i dividenda. Dakle, imate više stope poreza na samostalni/nesamostalni rad, nego na ključne prihode od kapitala ili imovine, pri čemu se prihodi od kapitala i imovine ne ubrajaju u osnovicu za plaćanje doprinosa.
I tu dolazimo do toga da je u Hrvatskoj najbolje živjeti na način da imate minimalnu plaću, a druge prihode imate od rente ili kapitala jer ćete na takve prihode platiti značajno manja davanja, odnosno vaš raspoloživi dohodak u odnosu na primljeno će biti značajno veći. To je nepravedan sustav u kojem stupovi solidarnosti, zdravstvo i mirovinsko, ovise o onima koji dobivaju dohodak od samostalnog ili nesamostalnog rada, dok su drugi dohodci od toga isključeni.
Ne smatramo da je rješenje uvođenje ovog ili onog poreza ili igranje sa stopama, nego promjena paradigme poreznog sustava: osiguranje progresivnih poreznih stopa na ukupne dohotke bez obzira iz kojeg izvora dolaze: to konkretno znači da ako godišnje od rada zaradite x, od rente y i od kapitala z, onda se svi vaši dohodci zbrajaju i određuje se u koji porezni razred spadate.
Na osnovi toga plaćate razliku poreza i doprinosa za određenu godinu, pri čemu oni koji spadaju u niže dohodovne razrede plaćaju ništa ili vrlo malo, a oni koji spadaju u više plaćaju više. Nadalje, Hrvatska već godinama odgađa uvođenje poreza na imovinu, što između ostalog za posljedicu ima da ljudi koji imaju značajan keš štede u nekretninama, što pak dovodi do stalnog rasta cijena nekretnina u gradovima poput Zagreba, Splita, Dubrovnika, Pule, Zadra. Te nekretnine ne služe tome da se u njima živi, već kao oblik štednje ili osnova za rentu.
Cijene najma također idu gore i prosječna osoba sve teže može kupiti ili čak unajmiti stan u tim gradovima. To dovodi do toga da nam mladi nastavnici, ljudi koji rade u sektoru skrbi, mladi liječnici ne mogu priuštiti život u tim gradovima. Posljedica je nemogućnost njihovog zadržavanja, odnosno popunjavanja tih radnih mjesta.
Dodatno, porez na nasljedstvo i darove je potpuno neprogresivan: koliko god malo ili puno naslijedili, platit ćete istu poreznu stopu, što do kraja abolira “dobitnike” privatizacije na hrvatski način i njihovu imovinu koju sad prenose na narednu generaciju.Tako ako ste dijete “dobitnika” privatizacije čije bogatstvo sad generacijski prelazi na vas, nećete platiti ništa jer se u izravnom nasljednom redu ne plaća uopće porez ni onda kada se radi o izuzetno visokim vrijednostima naslijeđene imovine.
Smatramo da se ne bi smjelo jednako tretirati nasljeđuje li netko kuću svojih roditelja ili pak imovinu vrijednosti od par milijuna eura. Dakle, o reformi poreznog sustava ne treba razmišljati i govoriti na način da se uvede jedan novi porez ili da se više ili manje oporezuje prihod od rente, već je nužno sveobuhvatno transformirati sustav od primitivnog i regresivnog, ka modernom poreznom sustavu sa širokom poreznom bazom i pravedno raspodijeljenim poreznim teretom koji omogućuje redistribuciju i smanjenje stopa regresivnih poreza, a ne koncentraciju bogatstva."