INDEXOVI kolumnisti ne slažu se oko presude Slavoncu za bećarac. Podsjetimo, Branimir Čolaković proglašen je krivim zbog pjevanja bećarca policajki i morat će platiti 2 tisuće kuna kazne. Čolaković, član HKUD-a Valpovo, optužen je da je na Ljetu valpovačkom 2015. godine bećarcem omalovažavao i diskriminirao policijsku službenicu.
Čolaković je, naime, prije gotovo tri i pol godine zaradio prekršajnu prijavu zbog pjevanja bećarca na manifestaciji Ljeto valpovačko. Konkretno, problematičan je bio stih upućen policajki: "Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi."
Indexov Neven Barković smatra da je jedina kriminalna stvar u tom bećarcu bila njegova neduhovitost te da je presuda pokazatelj da naše društvo nije slobodno, dok Gordan Duhaček smatra kako ovaj slučaj pokazuje kakvo je hrvatsko patrijarhalno društvo te da je vrijeme da žene kažu "Dosta je bilo".
Donosimo njihova mišljenja.
Neven Barković: Važna je sloboda govora
Zbog zalaganja za apsolutnu slobodu govora sam se puno puta u životu našao u situaciji da se nitko ili gotovo nitko ne slaže sa mnom. Kad kažem apsolutna sloboda govora, ne mislim na pravo bilo kojeg kretena da vam se na ulici unese u lice i počne urlati besmislice, uvrede i/ili prijetnje. Mislim na slobodu iznošenja ideja, kakve god da one bile, a da pritom ne morate strepiti da će vas državni represivni aparat zbog toga kazniti. Kad se u regulaciju slobode izražavanja misli uključi svemoćna država, ultimativni nasilnik iz školskog dvorišta, prostor slobode pojedinca se nužno sužava i to ne samo za one koji su direktno kažnjeni, nego i za sve ostale.
Kad se zalažete za apsolutnu slobodu govora, nužno se zalažete i za slobodu govora neonacista, teoretičara zavjera, islamista, protivnika cijepljenja, ljudi koji vas uvjeravaju da je Jasenovac zapravo bio idilično odmaralište, a ne logor smrti... Ukratko, svih onih na čije vam se ideje diže želudac od gađenja i prijezira. To je samo jedan od razloga zbog kojeg je apsolutna sloboda govora vrlo kontraintuitivna ideja. No povijest, a naročito povijest znanosti, nas ipak uči da stvarnost ne zanima što o njoj kaže naša intuicija.
"Sloboda govora ne bi trebala ovisiti o sadržaju govora"
Naime, apsolutna sloboda govora je koncept kojeg je većini ljudi, a naročito ljudi koji su formirani u neslobodnoj okolini, jako teško shvatiti, a još teže prihvatiti kao ideju koja značajno doprinosi slobodnom društvu. Ne vjerujete? Sjetite se koliko vam je puta proključala krv kad se čuli nekoga da izgovara ili piše stvari koje su neopisivo glupe ili opasne i koliko puta ste poželjeli da se takve stvari jednostavno zakonom zabrane.
Ono što treba jasno razlikovati je zalaganje na pravo na slobodno iznošenje ideja, a naročito onih ideja s kojima se najmanje slažete, i zalaganje za iste te ideje.
Sloboda govora ne bi trebala ovisiti o sadržaju tog govora. Baš naprotiv, ako tvrdite da se zalažete za slobodu govora ali samo za neke, a ne za sve, onda se NE zalažete za slobodu govora nego za njezinu suprotnost. Kao što je to lijepo sažela Rosa Luxemburg, sloboda nije za članove partije, nego za one koji misle drugačije.
Unatoč gore napisanom, mnogi će i dalje reći da sloboda govora ne može biti apsolutna u punom smislu te riječi. Fraza koja obično prati taj argument je ona o vikanju riječi “Vatra!” u krcatom kazalištu. Ono što se tom prilikom zaboravlja je upravo slučaj iz kojeg potiče ta fraza.
Ona nam stiže iz davne 1919. godine i čuvene presude američkog suca Olivera Wendella Holmesa, koji je u njoj zaključio da je skupina njujorških socijalista usred Prvog svjetskog rata prekršila zakon dijeljenjem letaka kojima se mlade muškarce pozivalo na otpor regrutaciji, odnosno na eskiviranje obveze sudjelovanja u jednom od najstrašnijih ratova u povijesti čovječanstva. Kao što je svojevremeno poentirao američki autor Christopher Hitchens, moglo bi se reći da su osuđeni socijalisti zaista vikali “Vatra!” u krcatom kazalištu, ali onom koje je odavno zahvatio plamen.
"Jedina kriminalna stvar u tom bećarcu je njegova neduhovitost"
Kakve to sve veze ima sa slučajem nedavno osuđenog bećara Branimira Čolakovića, koji je zbog stihova “Mala moja, ti u plavoj bluzi, skini gaće pa mi se naguzi” upućenih policajki Mariji Iličić nakon ponovljenog suđenja po prijavi policijske postaje Belišće osuđen za vrijeđanje službene osobe i kršenje Zakona o ravnopravnosti spolova?
Stvar je jednostavna - baš kao što čovjek ne mora biti neonacist da bi se zalagao za slobodu govora neonacista, tako ne mora biti ni pobornik šovinističkog dobacivanja policajki putem neduhovitog bećarca da bi se zalagao za pravo čovjeka da takav bećarac otpjeva bez straha od progona državnog represivnog aparata.
Jedina kriminalna stvar u tom bećarcu bila je njegova neduhovitost. Ako smo od društva u kojoj se za pjevanje određenih pjesama išlo u zatvor postali društvo u kojem se zbog pjevanja određenih pjesama ljude više ne kažnjava zatvorom nego novčanom kaznom, jasno je da se ideji slobodnog društva slobodnih pojedinaca nismo primakli ni blizu onoliko koliko smo trebali.
Gordan Duhaček: Tu se radi o pravima žena
Imao sam određenih rezervi prema procesu Slavoncu Branimiru Čolakoviću koji je pred sudom završio zbog prostačkih riječi koje je u formi bećarca uputio policajki Mariji Iličić 2015. godine. S obzirom na trend policije da građane hapsi zbog toga što HDZ-ovcima viknu da su lopovi ili policajcima da su idioti, pitao sam se je li i ovo još jedan primjer nepoželjnog korištenja svojeg statusa u državnom represivnom aparatu da se nad građanima trenira strogoća.
Tu je i aspekt slobode govora, koja naravno nije nigdje na svijetu apsolutna, pa ni u SAD-u koji ju je zaštitio prvim amandmanom ustava. Probajte tamo u punom kazalištu ili kinu početi vikati “Vatra! Vatra!” iako požara nema; odnosno bolje nemojte. Pitao sam se je li ovo još jedan primjer nepoželjnog ograničavanja slobode govora građana od strane vlasti.
"Tradicije nisu svetinja"
Iako je nesumnjivo prostački i uvredljivo ono što je Čolaković otpjevao policajki Iličić (“Mala moja, ti u plavoj bluzi, skini gaće pa mi se naguzi”), pitao sam se je li cijela stvar eskalirala previše, čak do dva suđenja.
Jedino oko čega nisam imao dvojbi je to da me uopće nije briga što je riječ o bećarcu i što je to kao nekakva jako važna tradicija (koju uostalom kao nematerijalnu baštinu štiti i UNESCO). Svako novo doba s pravom preispituje, nadograđuje i/ili odbacuje tradicije, a isto vrijedi i za famozni bećarac. Tradicije nisu svetinja, bećarac će preživjeti ovo suđenje, a ako nekad u budućnosti nestane nećemo zbog toga biti bitno duhovno siromašniji.
No, sve moje rezerve su nestale kada sam vidio što se po društvenim mrežama piše o policajki kojoj je Čolaković prostačio i koja je o tome svjedočila i na sudu.
“Nedojebana koza”, “primitivna seljankuša”, “glupačo glupa”, “krmača” samo su neke od doista brojnih i još odvratnijih uvreda upućenih na račun Marije Iličić te mi je postalo kristalno jasno kako ovo nije slučaj koji ima neke značajne veze ni sa (zlo)upotrebom policijske pozicije moći, niti sa slobodnom govora, nego je ovo slučaj koji se prvenstveno i suštinski tiče položaja žena u patrijarhalnom društvu poput hrvatskog. Nova salva uvreda na račun policajke je zapravo pokazala da se patrijarhalni mindset brani jer se osjeća ugroženim. A ja itekako želim da se osjeća ugroženim.
"Teror patrijarhata"
Žene se u takvom društvu od malena uči da toleriraju vulgarnosti na svoj račun, da šute o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju, da se za mnoge samorazumljive privilegije muškaraca uopće ne smiju dovoditi u pitanje jer “boys will be boys”.
Unatoč zakonima, svakodnevica žena u Hrvatskoj je takva da na ulici često mogu čuti stvari poput “skini gaće pa mi se naguzi”, a ja želim živjeti u društvu u kojemu žene nisu konstantno, na male i velike načine izložene teroru patrijarhata. Proces demontaže patrijarhata uključuje i ovakve sudske procese, nekima možda naoko apsurdne, uključuje i to da žene kažu “dosta je bilo” kao što je to učinila Marija Iličić te da iskoriste sve zakonske mogućnosti koje su im na raspolaganju
Njena upornost da se ovaj slučaj u poslovično tromom hrvatskom sudstvu istjera do kraja je uzorna, to je primjer i drugim ženama kako se treba suprotstaviti uvriježenim a odvratnim i seksističkim ponašanjima. Marija Iličić je stoga narodna heroina koju treba slaviti i koju treba podržati jer ju se i dalje prostački napada.
Nadam se da je ovo suđenje bila i lekcija za bećara Čolakovića. Ako mu i dalje nije jasno u čemu je problem, predlažem mu da se nađemo, pa ću mu onda reći da skine gaće i naguzi mi se.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.