OD 2011. je, od zahuktavanja globalne ekonomske krize, u svijetu zabilježen neviđen val protestâ, koji još uvijek traje.
Ove godine su najznačajniji bili veliki prosvjedi u Turskoj i Brazilu, a u našem susjedstvu "slovenski ustanak". U Hrvatskoj su pak veliki prosvjedi bili 2011, a otad više-manje ništa značajno. Mediji obično prosvjede umotavaju u ideološku košulju po kojoj ako svaki i najmanji prosvjed ne urodi u najmanju ruku rušenjem kapitalizma (što se, jasno, ne može dogoditi nakon par protestâ) ili bar vlade (što u našoj trenutnoj situaciji nema puno smisla jer je oporba još gora od užasne sadašnje vlade), to znači da je bio neuspješan. No to je daleko od istine.
Proboj u medije
Prosvjedi su samom svojom logikom obično vrlo ograničeni, ali ne znači da su beskorisni i nepotrebni. Jedna od njihovih najvažnijih funkcija je javna artikulacija problemâ o kojima se inače ne govori. Osim toga, iz prosvjedâ se često mogu izroditi različite korisne inicijative, pokreti itd. Npr. velike studentske blokade 2009. u Hrvatskoj nisu dovele do ostvarenja cilja (besplatno i dostupno visoko obrazovanje), ali su, recimo, artikuliravši taj poblem u širem okviru uveli pojam "neoliberalizam" iz akademskog diskursa u medije.
2009. me Dijana Čuljak (btw dipl. ekonomistica) u Otvorenom začuđeno pitala da što je taj neoliberalizam o kojem studenti govore. Danas čak i (neo)liberali priznaju da je riječ praktički postala psovka. To nisu nikakve revolucionarne promjene, ali nije ni ništa.
Isto tako, masovni protesti u ožujku 2011, koliko god su bili ideološki heterogeni, bili su i prvi slučaj u Hrvatskoj da se javno govorilo protiv kapitalizma (pa je o tome pisao čak i Butković u svojoj kolumni i sl.). Puno manji, ali globalan, prosvjed (15.O) u jesen 2011. je polučio npr. to da mi Tončica Čeljuska u Dnevniku 3 postavi pitanje: "Hoće li biti svjetske revolucije?" i "Što nakon kapitalizma?". Opet, samo po sebi sitnica, ali samo otvoreno postavljanje takvog pitanja u primetimeu je samo par godinâ prije toga bilo potpuno nezamislivo.
Napredak je vidljiv
U Sloveniji su pak ove godine prosvjedi s vremenom utrnuli (kako to obično biva), ali je rezultat bio npr. smjena mariborskog gradonačelnika i uspostava nove vrlo obećavajuće Inicijative za demokratski socijalizam te nevjerojatan proboj u medije pa se danas u Sloveniji čak i u mainstream medijima mogu naći otvorene rasprave o kapitalizmu i mogućem budućem postkapitalizmu. Opet, ništa revolucionarno ali sasvim solidan napredak.
Što mislite, bi li imalo smisla i u Hrvatskoj organizirati prosvjede u kojima bi se pokušali javno artikulirati neki progresivni zahtjevi o kojima se inače uopće ne govori ili se govori tek na marginama? Recimo, da se potegne pitanje da USKOK ozbiljno krene u istragu privatizacijskog kriminala i istraži npr. porijeklo Todorićeve ili Tedeschijeve imovine (za što već postoje zakonski preduvjeti, ali nema političke volje jer dotični financiraju sve političke stranke) ili npr. da se ustanovi, kao u Ekvadoru, međunarodna komisija koja bi ozbiljno razmotrila pitanje hrvatskog nelegitimnog duga (s obzirom da je neodrživo vraćanje naših dugova, do kojeg su nas dovele protunarodne politike svih dosadašnjih vlasti jedan od glavnih razloga za mjere štednje kojima trenutno svjedočimo)?
Jasno, ne može se očekivati da bi nakon par protesta bilo SDP bilo HDZ nešto takvo i učinio, ali moglo bi biti korisno te ili slične stvari jasno artikulirati u javnosti čisto da i to postanu teme o kojima se nože legitimno raspravljati? Opet, ništa samo po sebi revolucionarno, ali svakako značajan napredak prema onome što smo mogli vidjeti u 2013.