Foto: Index, Guliver image/Getty images
DAN KADA ćemo postati Grčka je sve bliže! Javni dug raste kao blesav, BDP raste mizerno tako da ne može pratiti ni rast kamata, radna snaga se iseljava… Ako ste mislili da ipak ima šanse da to izbjegnemo, loše ste mislili!
Lansiranje natuknica gospodarskih programa obje glavne stranke u Hrvata – SDP-a i HDZ-a govori da pravih reformi nema, niti će ih biti. Gospodarske ideje obje stranke su se toliko približile da ih možemo zvati jednom kraticom, recimo: SKH.
SKH - ne diramo državne uhljebe ni pod koju cijenu
Jasno je – cijeli politički sustav u Hrvata se drži na svemoćnom državom aparatu, kao što je nekada Savez Komunista Hrvatske (neću napisati kraticu) uz pomoć Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH) obuhvaćao gotovo sve aspekte javnog života. Jer, ništa se nije promijenilo, model vladanja je isti! Oni koji govore o nekom neoliberalizmu u Hrvatskoj u potpunosti griješe – ovo je neosocijalizam, državno upravljanje svime, u cilju namirivanja države i njenih proračunskih sisalica.
Država je, kao prava socijalistička država, i otac i majka. Država je ta koja daje dozvole, dozvole za dozvole, kojoj se klanja ispred šaltera i koja u potpunosti pazi na vas. Toliko pazi na vas da ukoliko želite otvoriti posao kod kuće – kazniti će vas ukoliko niste stavili naljepnice gdje vam je izlaz iz stana.
SKH sustav vladanja temelji na aktivistima razasutim na cijelom području i svim razinama države – općinama, gradovima, županijama, državi; zato je svaka ideja racionalizacije uprave bogohulna. Posebno to vidite na primjeru županija – u ovakvim granicama i odnosima su besmislene i služe ničemu. No, ni lijevi ni desni SKH ih ni po cijenu života ne želi mijenjati i pretvarati u regije (naći će tome 100 objašnjenja), te otpustiti pola ljudi i smanjiti broj u predstavničkim tijelima.
Zašto ih ne žele mijenjati i racionalizirati? Jednostavno je. Zamislite da imate stranačkog aktivistu. Čovjek lijepi plakate, kaže vam da ste divni i krasni, trčkara svaki puta kada ga nazove središnjica ili centrala (lijevi i desni SKH imaju malo različitu terminologiju radi naivaca), vabi glasače, stoji na štandovima – i treba ga nečim nagraditi. Međutim, čovjek kao takav nema pojma o ničemu. Ne možete mu dati neki odgovorni posao čak ni u komunalnoj firmi – jer ga ne zna obavljati. Često i nema neke škole. Što mu pokloniti – pa mjesto gdje ne može napraviti nikakve štete: županijski vijećnik! Čovjeka koji nema pojma o ničemu, staviti ćete u organizacijsku jedinicu koja ne služi ničemu. Štoviše, dodatna je korist, 20-tak takvih koji nemaju pojma o ničemu ušutkati će nikakvom raspravom one koji su došli tamo (da ima ih takvih) i nešto napraviti.
Nitko ne govori o otkazima u javnom sektoru – to je zadnja linija obrane, otkazi u javnom sektoru stvaraju nesigurnost upravo onih na kojima SKH počiva. Štoviše, SKH će uredno pustiti liječnike da odu iz Hrvatske; liječnici su ionako previše nepouzdani, previše dobro plaćeni da bi šutjeli, a štoviše ne može ih se pokupiti mjestom županijskog vijećnika, pa ni ucijeniti – odu raditi iz Hrvatske ili kod privatnika.
Uostalom, za svakog liječnika koji ode, radi visine njegove plaće, može se zaposliti 3-5 uhljeba, što znači barem 20 glasova na izborima! Tako SKH rezonira.
Ekonomija se neće sama obnoviti
Glupost je deset puta pokušavati isto te i dalje misliti da će to dovesti do drugog rezultata. Hrvatska ekonomija se guši suludim prenormiranjem, svemoćnim inspektorima koji mogu "iz rukava" nabiti ogromne kazne, prevelikim porezima za ono što država daje – i naravno da se ekonomija guši, nestaje i odlazi. Pošteno recite – kojem prijatelju biste iskreno savjetovali da danas otvori firmu u Hrvatskoj, umjesto u Sloveniji, Češkoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu? Možete li uz naše bjesomučne izmjene propisa uopće planirati neku investiciju u narednih desetak godina? Ne možete? Pa tko će onda biti lud ovdje ulagati?
Umjesto da se brzim koracima doslovno reže loša normizacija, da se bilo koga tko želi ovdje raditi i privređivati i uložiti i stvoriti radno mjesto čeka uz osmjeh, da se hitno smanje porezi na sve oblike rada – administracija uništava. Ova država se ponaša kao da svijet postoji radi nas i kao da ljudi imaju obvezu raditi ovdje. Nemaju. I radnici i kapital odlaze tamo gdje im je dobro.
Mnogi, u područjima gdje se to može prebacili su sjedišta firmu u druge zemlje – i ljudi kažu da su se preporodili. SKH jednostavno ne želi shvatiti da smo sada u EU i da je prebaciti firmu u Sloveniju ili neku drugu članicu posao od nekoliko dana. Jer, SKH, premrežen ljudima koji su u realnom sektoru radili zadnji puta kada su bili na praksi u srednjoj – jednostavno ne razumije kako funkcionira ekonomija i svijet danas. Oni lebde u nekom drugom svijetu, svijetu stalnih plaća, redovnih primanja i neke magične vreće odakle izlaze novci.
Krediti – pa dokle ide
Imamo dakle SDP koji se plaši reformi, ali i HDZ koji isto ne bi ništa reformirao (samo bi smanjili poreze, ali ne pričaju odakle napuniti rupu!), koje dakle zbog sličnosti ekonomskih politika ovdje zovemo SKH. I posljedica je jedna – trošimo više nego što zarađujemo. Debelo više. Zadužujemo se, ali ne za razvoj, nego za dnevnu potrošnju.
Državni proračun je sličan kućnom. Nije problem ako se zadužite za nešto pametno – da bi platili školovanje ili sagradili apartman za turiste, no ako se zadužujete da bi svaki dan jeli pršut i Paški sir umjesto mortadele, onda imate problem. A Hrvatska, neprovođenjem reformi u biti dobro jede i pije na račun kredita.
I kao u svakoj obitelji – ako zarađujete 8, a trošite 10, doći će dan kada ćete dignuti sve kredite, ispeglati sve kartice, potrošiti svu gotovinu – i kada će sve stati. Nitko vam više neće htjeti dati kredit.
Štoviše, kako nismo u eurozoni kao Grčka, naša blokada onima vani neće predstavljati ni 10% grčkog problema, pa se nitko neće previše opterećivati. Tog dana, koji nije daleko – Hrvatska će proglasiti da privremeno ne može financirati vanjski dug. Da smo laički – bankrotirali. Jer, država ne može stvarno bankrotirati – državni dug se uvijek prebaci na buduće generacije. Djeca koju vidite na igralištu – plaćati će bjesomučno trošenje ove generacije.
Kada više ne budemo mogli servisirati vanjski dug, ljudi će ove krizne godine prepričavati kao doba kada je bilo super, kada je bilo svega i kada su plaće barem javnom sektoru dolazile na vrijeme. I standard će pasti. Debelo! Jer kao što ona obitelj koja je zarađivala 8, a trošila 10, kada sve presahne mora ne samo živjeti od 8, nego i plaćati kamate – onda to mora i država. Priče: "Plaće su male!", "Kako ovako mizerne penzije mogu niže?", "Nemamo ni sada!" – zaboravite. Kada love nema, onda se ne može ni podijeliti. Osim štampanja, ali onda dobijete sam praznu kartušinu.
Strah od "bolnih rezova" je samo kupovanje vremena
Jeste li kada porazmislili zašto se nekada države uglavnom nisu zaduživale? Pa, jedan od razloga je – bile su mahom monarhije. Kraljevi, carevi prinčevi – znali su da dug kad-tad dolazi na naplatu. A željeli su vladati dugo, i željeli su da ih naslijede njihova djeca – te da i oni vladaju dugo, a ne da im jednog dana država zapne u dugovima i da se pred vratima dvorca pojavi narod u onom živopisnom izdanju, oboružan vilama, motikama, lopatama i buzdovanima, kako narod nezahvalan već zna biti…
U današnje vrijeme, kada se vlast bira svake četiri godine – čini se da je političarima poziv da neučinkovitost svoje vlasti poprave zaduživanjem – nešto kao poziv sirena pomorcima Odiseji. Nešto neodoljivo. Uistinu, zar ima nešto bolje nego svoju vlast i svoju neučinkovitost "popraviti" kreditićem, pa onda se pokazati čovjekom "široke ruke":
Evo za državnu firmu, neka se nađe za plaće!
Evo za penzijicu 10 godina prije roka, i ne zaboravite tko vam je omogućio!
Evo "besplatni" udžbenici za sve!
Evo nove fontane!
Evo pomoć za socijalno ugrožene, "ja" ću vam dati!
Tako su političari mili i dragi – dijeleći tuđe novce. Posuđene novce. I nakon 4, ili najviše 8 godina oni odlaze – s izvršne vlasti u Sabor ili na dobro plaćena savjetnička mjesta. Oni naime nisu ta garnitura koja će kredite morati vratiti – to rade neki novi političari i neke nove generacije građana. A za ove koji su se neodgovorno zaduživali, narod će reći: "Joj, što se za onoga dobro živjelo!"
I onda kada imate neodgovornu politiku i neodgovoran narod, onda će čak i velika većina podržati ono: "Nema bolnih rezova!" Bolnih rezova se većina straši: i oni u javnom sektoru, i oni u većini državnih firmi i oni u manjim komunalnim firmama, i oni u mirovinama koje objektivno nisu odrađene uz 40 godina staža i mnogi drugi – i zato ih se straše i političari. Rezovi plaše birače.
Oni jadnici koji sve to plaćaju – realni sektor, ionako su manjina u Hrvatskoj. Ne možete pobijediti na izborima ako se oslanjate na one koji proračun pune. I zato se ide kako se ide. Zaduživanje, koliko može, pa i preko toga.
S druge strane – prodavači magle
U Hrvatskoj, u krizi u kojoj jesmo, naravno da se množe razni prodavači magle, pa onda i političke. Imamo ih i na ovom području, to su oni koji kažu da su protiv "politike štednje". Kao, "politika štednje" je uništila Grčku. Ali, Grčka uopće nema politiku štednje! Kako? Jednostavno je.
Ako zarađujete 8, a trošite 10, ideja da zarađujete 9 a trošite 10, uopće nije "politika štednje", već politika "dođimo do granice zaduženja malo dulje". Politika štednje je da imate poseban državni fond gdje stavljate viškove, kao što ima Norveška (jedan od najvećih državnih fondova u svijetu, za doba kada ne bude nafte)! Sve dok trošite više nego što zaradite, ne može se govoriti o nikakvoj "politici štednje". Oni s takvim izjavama, gdje javna potrošnja dovodi do rasta – ne govore odakle novci za to. Od novih kredita? A zašto bi vas vječno kreditirali?
Malo je strateški važnih država kojima će oprostiti zaduženje jer su važne iz političkih razloga. Neki će zazivati Jugu (da par puta su joj oprostili dugove), ali će zaboraviti da je to bilo prije pada Berlinskog zida, kada je "zemlja između" bila važna. Ovi prostori to više nisu. Ako ćete primjer strateški važne zemlje danas – to je Island. U ovo doba zahlađenja odnosa između Amerike i Rusije, Amerima je neizmjerno važan kao mjesto nadzora Atlantika. Mi to nismo.
Uravnoteženi budžet – jedina realna politika
Ako niste Sjedinjene Američke Države koje vraćaju dug u valuti u kojoj imaju štampariju, ili u nekoj izvanrednoj situaciji tipa rata koja traži zaduživanje države da bi opstala – razvoj koji neće dugovima opterećivati naredne generacija se može postići samo uravnoteženim proračunom. Upravom onakvim kakvog ove godine ima Savezna Republika Njemačka.
Koliko se zaradi, toliko se potroši. Zar nema nešto jednostavnije? Upravo koliko se uprihoduje – toliko ima za državne plaće, umirovljenike i druge javne potrebe. Ako nema dovoljno – onda se stisne dok se ili ne smanje troškovi (npr. smanjenjem broja službenika), ili se stvore takvi uvjeti da privreda krene u razvoj, pa evo novca od poreza.
Ono što mi imamo u Hrvatskoj je monstruozno – realni sektor koji se preopterećen porezima gasi, gomile inspektora koji samo gledaju kako isti što više orobiti i uza sve to – bjesomučno zaduživanje dokle ide pa ide. Sve samo da bi se kupio još jedan mandat bez reformi, da bi SKH mogao dobiti glasove na račun toga da se ništa, osim nešto kozmetike ne mijenja.
A hrvatski dug raste. Bjesomučno raste svaki mjesec, sve dok kreditori ne kažu dosta! A onda će tek nastupiti raspad – kašnjenje državnih plaća, kašnjenje mirovina, bolnice koje nemaju ni osnovno… Nemojte misliti da će nas EU spašavati kao Grčku – jer nismo u eurozoni. Biti će opako. Država će očajnički dignuti PDV, slati će horde inspektora da još više stisnu privredu, a privrede više biti neće.
Ako se ovakva politika arčenja u Hrvatskoj nastavi, biti ćete sretni ako imate komad polja, brodicu za ulovit ribe, par apartmana za iznajmit ili rodbinu u Njemačkoj koja će vam pomoći. Ovakvom stopom zaduživanja današnji standard ćete samo sanjati. Kako je bilo dobro, bogato i rastrošno.
Da li bi Hrvati prihvatili realnu politiku?
Zanimljivo je pitanje – da li bi Hrvati prihvatili realnu politiku? Da li bi dali glas onome tko bi rekao: "Proračun 2016. će biti realni proračun, bez dodatnog zaduživanja, država će trošiti upravo koliko se uprihoduje!" I onda za sve javne potrebe – od plaća do mirovina – točno onoliko koliko se ima. Ako neki mjesec fali 20%, manje sve 20%, ali ako se napokon stvore uvjeti za rast i privreda krene – neka bude sve i 20% više nego danas! Jer sve drugo je samozavaravanje – uzimanje kredita koje netko u budućnosti mora otplatiti.
Postoji li u Hrvatskoj dovoljno odgovornih ljudi koji će reći dosta bančenju na račun budućih generacija, na račun djece kojoj će dugovi doći na naplatu? Ili, alternativno, na račun toga da u budućnosti praktično neće biti mirovina, jer će djeca uredno otići vani, ne želeći plaćati tuđe dugove?
Može li uopće Hrvatska prestati s glupostima i izmišljanjima nekih novih modela i krenuti putem kojim se jedino može krenuti – putem razvoja poput jedne Njemačke, Češke ili Slovačke? Rad, nove tehnologije i nove vrijednosti? Cijeniti one koji stvaraju, umjesto se uvlačiti onima koji troše, da bi se dobio koji novčić od feudalca u liku današnjih političara.
Ili nismo to u stanju? Pa ćemo za koju godinu dotjerati cara do duvara – i "resetirati" se kao zemlja s prosječnim mirovinama od 200 i prosječnim plaćama od 400 eura? Možemo i tako, očajnički držati sve kako jest i nastaviti istim putem kojim nas vodi SKH i dalje – no ne zaboravite: neće nitko u Hrvatskoj, kada ovaj kurbin pir bjesomučnog zaduživanja za 2-3-5 godina dođe kraju, moći reći: "Nisam znao!"
Putem kojim idemo, neminovno i brzo dolazi dan kada ćemo biti Grčka. Ne zaboravite to. I plašite se toga, neće to biti ugodan dan.