Od povratka u svoje selo davne 2002. godine, Ferida svaki dan iščekuje svoju djecu, čiji zagrljaj osjeća punih 30 godina, otkako ih je ispratila u spas preko šume.
"Ja najviše samo sjedim ovdje i gledam kroz prozor. Naročito kad sam kuću napravila jer sve mislim, sad će oni izaći odozdo od kuće i idu gore ovamo. Sve gledam, znaš, gdje mi je donja kuća bila, ali nema nikad ništa. Nadao se čovjek, nadao, dok nisu pozvali me da idem u Tuzlu da se potpišem. Prvo Dževada našli, pa onda i Vahida. Poslije i braću su tu mi našli", rekla je majka Ferida za Detektor.ba.
Pokušavajući se prisjetiti rastanka s obitelji, kaže kako joj srpanj teško pada jer joj se vraćaju sjećanja na njihove zagrljaje i posljednje riječi koje su joj rekli.
"Kaže, 'mama, ponesi nam makar kakvog unutarnjeg veša i haljina da tamo obučemo kad dođemo', Vahid rahmetli. Rekoh, 'ponijela sam po jednu presvlaku, sve četvorici sam po jednu presvlaku ponijela'. I hajde, tako oni odoše gore uz rijeku, mi niz rijeku", prisjeća se ona razgovora sa sinom Vahidom, ne sluteći tada da je to posljednji put da će ga vidjeti.
Odjeću je spakirala u torbu s još nekoliko osnovnih stvari i krenula za Potočare sa snahama i drugim ženskim članovima obitelji. Vjerovala je da su suprug i sinovi sigurniji preko šume nego u Potočarima, gdje se i sama uputila.
"Eto, kad smo se u Kutlićima razdvojili, oni odoše u šumu, sve četvorica. Njih trojica s ocem. Braća mi otišla, djeveri i djeverići. Mi u Potočare, i hajd' – doći će iz šume, doći će, doći će… i dan po dan, nigdje nikoga", kaže ona.
S dolaskom u Potočare saznala je i da joj je tu otac Smajić Suljo, koji je bio ranjen. Uskoro ga razdvajaju od nje. Njegove posmrtne ostatke, kao i muža Džemala, do danas nije pronašla. Kaže da svaki dan gubi nadu, svjesna da stari i da pronalasci grobnica gotovo da ne postoje.
Nakon tri dana boravka u Potočarima, nastavlja o preživljenom, krenuli su autobusima i kamionima prema Tuzli.
"I eto, otišla s autobusima trećeg jutra. I kad smo bili u Orliće, u Sandiće, tu nam je vozač rekao 'izlazite iz autobusa, autobus treba voziti'. Mi kad smo izašli i pogledali tu, pa preko tisuću duša ima naših, stjerali u onu njivu. Tu je Vahid moj bio i brat mi Ferid tu bio, tako kažu. Strijeljali ga u Kravici, ovoga mi mlađeg", priča majka.
Ferida je u Potočarima ukopala dvojicu sinova – Vahida i Dževada, i trojicu braće – Ferida, Rešida i Izu. Nijedno tijelo nije bilo kompletirano, što je najviše boli, jer je sahranila svega par kostiju za svakog od njih.
Po povratku na ognjište, prije 23 godine, dočekali su je jedna spaljena i jedna minirana kuća. Obnova je trajala godinama, ali nije odustajala jer, kaže, nigdje drugdje ne bi mogla živjeti, pokazujući na uređenu baštu i cvjetnjak oko kuće.
"Teški dani došli, naumpade mi jučer na taj dan što smo radili, skupa svi bili, i sad ja sve pogledam, idu odozdo od kuće, dođe mi… živi su, doći će… ali nema ih", priča kroz suze majka Ferida za Detektor, dodajući da najviše voli sjediti na klupi ispod obnovljene kuće, koja gleda na staru kuću u kojoj je nekad živjela s obitelji.
Široke livade oko obnovljene kućice ispunjene su cvijećem koje sama održava. Dvije kuće nedaleko od njene puste su i ruševne, u njih, kaže, nitko godinama ne dolazi. Svoju samoću majka Ferida dijeli s tišinom sela u kojoj je pamtila samo smijeh svojih sinova.
"Lakše je meni ovdje. Vidim njih, tako mi se čini. Sve njihove stope i sve kuda su hodali znam i vidim. Naročito dolje kad odem onoj kući. Napravila sebi dolje malo klupe, odem pa sjedim, poplačem jer dolje smo živjeli, ovdje nismo bili uselili", prisjeća se.
Opisujući kako je vratila odjeću koju je ponijela za djecu kad prijeđu preko šume, kaže kako je sin Vahid, dok je čuvao ovce, šio cipele i pravio metle, ponosno govoreći kako je imao dara za zanate.
"Imam haljina ja njihovih, donijela. Ono što sam odnijela da obuku, ja sam njih vratila ovdje… Hej, ljubi ih mama, ljubi ih. Dolje kad sam kuću čistila, nađem njegove cipele, već poderane bile, šio on", priča majka.
Marš smrti preko šume preživio je samo najmlađi sin, koji je na slobodnu teritoriju stigao tri mjeseca poslije pada Srebrenice, u lošem zdravstvenom, fizičkom i psihičkom stanju.