Svibanj je 2025. godine. S onom svojom karakterističnom, gotovo ležernom nonšalancijom, Mario Balotelli je uz osmijeh najavio kraj svog europskog nogometnog puta. U opuštenom intervjuu za talijansku državnu televiziju Rai, jednostavno je rekao: "Pomalo sam umoran od svega što se događa u europskom nogometu." Na pitanje o sljedećem koraku, plan je bio jasan. "Amerika. Želim igrati još dvije-tri godine prije konačnog oproštaja."
Zvučalo je to manje kao dramatičan odlazak, a više kao tiho povlačenje s pozornice. Možda je to uistinu posljednji ples za igrača koji se veći dio karijere borio ne samo sa svijetom, već i s demonima u vlastitoj glavi. Balotelli, na pragu 35. godine, nekoć je bio najzanimljivija ličnost u svijetu sporta. Istovremeno, za mnoge je bio tek neposlušni vragolan koji je vlastiti, neizmjerni talent ostavio neiskorištenim. Ovo je priča o jednoj od najintrigantnijih i najkompleksnijih zagonetki modernog nogometa.
Bio je napadač čudesne snage, elegantne gracioznosti i nepogrešivog instinkta za gol. Prirodni kandidat za Zlatnu loptu, i to u eri kada su Cristiano Ronaldo i Lionel Messi bili na svom vrhuncu. Sin imigranata, viđen kao simbol nove, raznolike Italije, iako ga dobar dio nacije nikada nije prihvatio. Dječak vječno sklon nestašlucima, kojeg je časopis Time 2013. godine ipak uvrstio među 100 najutjecajnijih ljudi svijeta, rame uz rame s Barackom Obamom, Jay-Z-jem i Stevenom Spielbergom.
Tada je Balotelli imao samo 22 godine i bio je napadač Manchester Cityja i talijanske reprezentacije, strah i trepet za suparničke obrane, ali i za vlastite trenere. Tvorac prvog globalnog nogometnog mema i glas koji nikada nije šutio pred rasizmom. Njegova posljednja odluka o napuštanju Europe uslijedila je nakon još jedne neuspješne epizode u domovini, ovoga puta u Genoi, gdje u šest nastupa u sezoni 2024./2025. nije uspio zabiti niti jedan gol. Je li razlog bio nedostatak učinka? Prema Balotelliju, kriva je bila ljubomora trenera Patricka Vieire. I tako se ponovno postavilo pitanje koje ga je pratilo cijelu karijeru: je li ova markantna figura blagih očiju i često mračnog pogleda zapravo neshvaćeni genij i borac protiv nepravde? Ili je ipak samo nezreli vragolan koji bi konačno trebao preuzeti odgovornost?
Granica između buntovnika i grubijana često je tanka, a što je Balotelli postajao stariji, a njegove izvedbe na terenu slabije, to je publika imala manje strpljenja za onu njegovu posebnost koja ga je jednom dovela na naslovnicu Timea. Njegova priča je labirint proturječnosti: napadač koji je loptu mogao maziti kao rijetko tko, ali i brutalnom snagom je zakucati u rašlje. Dječak sklon nestašlucima koji se gotovo nikad nije nasmijao nakon postizanja najljepših golova. Čovjek koji je postao globalni simbol borbe protiv rasizma, a istovremeno je iz dosade gađao juniore strelicama za pikado. Sin afričkih imigranata koji je postao heroj Italije, da bi ga potom vlastiti navijači vrijeđali majmunskim kricima. Dijete koje je kao beba prošlo teške operacije i koje su vlasti, zbog siromaštva bioloških roditelja, dale na posvajanje imućnoj talijanskoj obitelji. Iako je odrastao s obitelji Balotelli, vikende je provodio s Barwuahovima – svojim roditeljima, braćom i sestrama.
Pa ipak, osjećaj napuštenosti nikada ga nije napustio. To je postala tema njegova života. On protiv ostatka svijeta. Zašto uvijek ja?
Postoje trenuci u sportu koji nadilaze puki rezultat. Igrači postaju ikone, kulturni simboli čije značenje seže daleko izvan granica terena. Jedan takav trenutak rođen je 28. lipnja 2012. godine, a pripadao je isključivo Mariju Balotelliju. U polufinalu Europskog prvenstva u Varšavi, Italija se suočila s Njemačkom, koja je slovila za apsolutnog favorita. Neporažena i dominantna, Njemačka je imala svoju "zlatnu generaciju" koja će dvije godine kasnije postati svjetski prvak. Azzurri su, s druge strane, imali vječnog Gigija Buffona, maestra stila Andreu Pirla i jednog nepredvidivog 21-godišnjaka – Marija Balotellija.
U toj je utakmici odigrao partiju života, spoj brutalne efikasnosti i ljepote koja oduzima dah. Prvi gol zabio je u 20. minuti, kada je Antonio Cassano, još jedan nogometni genijalac osebujnog karaktera, prošao dvojicu braniča i nabacio loptu. Balotelli se vinuo u zrak, otresao svog čuvara i glavom neobranjivo pogodio mrežu. No, drugi gol te večeri učinit će ga svjetski poznatim i pretvoriti u besmrtni mem.
Igrala se 36. minuta kada je Riccardo Montolivo poslao dugu loptu sa svoje polovice. Balotellijevo primanje bilo je savršeno, nakon čega je krenuo u nezaustavljiv sprint. Philipp Lahm ga je pokušao sustići, ali bezuspješno. A onda, završnica: udarac takve snage i preciznosti da je zvuk lopte koja se zabija pod prečku odjeknuo poput pucnja biča. Manuel Neuer, tada vjerojatno najbolji vratar svijeta, ostao je ukopan.
Ipak, ono što je uslijedilo nakon gola postalo je važnije od same majstorije. Talijanski napadač strgnuo je dres, stao mirno, napregnuo svaki mišić gornjeg dijela tijela i zagledao se u daljinu. Na njegovom licu nije bilo radosti, samo mračna, neumoljiva odlučnost. Podsjećao je na Nevjerojatnog Hulka. Kasnije je rekao da je tom pozom želio pokazati oslobođenje od ropstva, kidanje lanaca. Časopis Time je o toj proslavi napisao: "'Evo moje crne talijanske kože', kao da je poručivao, talijanski heroj, crn i ponosan, pozivajući cijelu Italiju da ga prihvati – a s njim i jedan drugačiji koncept nacionalnog identiteta."
U tom je trenutku Balotelli postao platno za globalnu projekciju. Njegova poza postala je prvi svjetski nogometni mem. Balotelli kao Hulk, Balotelli kao balerina, Balotelli na Mjesecu, Balotelli na Titanicu – "Balo posvuda". Transformirao se iz nogometne zvijezde u fenomen pop kulture. Ta jedna poza, taj jedan trenutak, savršeno sažima cijelu njegovu enigmu. Spaja sve aspekte njegove osobnosti u jednu, neizbrisivu sliku.
Bez genijalnosti gola koji je prethodio, proslava ne bi imala istu težinu. Samo takav trenutak klase mogao je opravdati takvu reakciju. U njoj se očitovala politička poruka, svjesna ili nesvjesna pobuna protiv rasizma kojem je bio neprestano izložen. Naravno, bilo je tu i nečeg drskog, njegovi su se protivnici morali osjećati poniženo. Na kraju, globalni spektakl pretočen je u kulturu memova, koja je njegovu složenu gestu lišila dubljeg značenja i pretvorila je u lako probavljivu šalu. U tom su se trenutku genij, buntovnik, vragolan i ikona spojili u jedno.
Bio je to apsolutni vrhunac Balotellijeve karijere. Ali kada igrač dosegne vrhunac s tek 21 godinom, pred njim je nevjerojatno težak zadatak da izbjegne pad. Balotelli, nažalost, za to nije bio spreman.
Od superjunaka do predmeta sprdnje, za Marija Balotellija linija je uvijek bila tanka. Ako je noć u Varšavi bila blistavi vrhunac, onda su neki drugi trenuci bili čisto poniženje. Bili su to potezi potaknuti djetinjastim nestašlukom, opasnom nepromišljenošću i čistom provokacijom.
U ožujku 2011. iz čiste je dosade gađao strelicama za pikado igrača iz mlade momčadi. Samo šest mjeseci kasnije, 36 sati prije gradskog derbija protiv Manchester Uniteda, u svojoj je kupaonici zapalio vatromet i izazvao štetu od 400.000 funti. Kao da se ništa nije dogodilo, u toj je utakmici zabio dva gola u legendarnoj pobjedi Cityja od 6:1 na Old Traffordu.
Nedugo nakon dolaska u Englesku, na putu do treninga slupao je svoj Audi R8, a policajcima je na pitanje zašto u džepu nosi 5.000 funti u gotovini mrtav-hladan odgovorio: "Zato što sam bogat." Navijači Cityja obožavali su ga zbog tih ludorija i čak su mu posvetili navijačku pjesmu.
No, uz djetinjasto ponašanje, na terenu je postojao i zabrinjavajući nedostatak discipline. Skupljao je crvene kartone kao Panini sličice. Brutalni kung-fu udarac u prsa Gorana Popova iz kijevskog Dinama i namjerno gaženje Scotta Parkera iz Tottenhama samo su dva u nizu incidenata, dok su tučnjave na treninzima, čak i s mentorom Robertom Mancinijem, bile redovita pojava.
U središtu te ere ludila stoji trenutak koji je, slično proslavi Hulka, postao kultni simbol: majica s natpisom 'Why always me?'. Nakon prvog gola u onoj pobjedi od 6:1 protiv Uniteda, podigao je dres i otkrio te tri jednostavne riječi. Mnogi su kritičari tu gestu protumačili kao čistu aroganciju, no istina je vjerojatno bila složenija. "Bila je to poruka svima koji govore loše o meni, a ne poznaju me. Samo sam ih pitao: 'Zašto uvijek ja?'", objasnio je Balotelli godinama kasnije.
Nije to bio izljev bahatosti, već vapaj za mirom. Upravo se tu otkrila toksična, ali simbiotska veza između Balotellijevih ispada i njegove slave. Njegovi skandali nisu bili samo nuspojava karijere; bili su njezin motor. Balotelli je bio i arhitekt i žrtva vlastitog mita. Pitanje 'Zašto uvijek ja?' stoga nije bilo retoričko, već egzistencijalno.
Da bi se razumjelo Balotellijevo ponašanje, mora se poznavati priča o njegovu djetinjstvu. Njegovi ispadi, arogancija i problemi s autoritetom vjerojatno su samo vidljivi simptomi dubokih rana koje nikada nisu zacijelile. Njegov život nije počeo dječjom radošću, već boli i odvajanjem. Rođen 1990. u Palermu kao dijete ganskih imigranata, patio je od po život opasne bolesti crijeva koja je zahtijevala niz operacija. Prije trećeg rođendana, biološki roditelji, koji su živjeli u siromaštvu, povjerili su ga obitelji Balotelli na posvajanje. To iskustvo nikada nije prebolio. "Kažu da je napuštanje rana koja nikada ne zacijeli", rekao je u jednom intervjuu. "Ja samo kažem da napušteno dijete nikad ne zaboravlja." Taj osjećaj postao je središnja trauma koja će oblikovati cijeli njegov život.
Ipak, mnogi nogometaši imaju teško djetinjstvo, pa ne postanu svi problematične figure poput njega. No, kod Balotellija je taj osobni osjećaj bio pojačan nepravdom koju mu je nametnula država. Iako je rođen i odrastao u Italiji, morao je čekati 18. rođendan da bi zatražio talijansko državljanstvo, što i danas doživljava kao goruću nepravdu. Osjećaj da se prema njemu postupa nepošteno postao je još jedna životna tema, koja je ponekad služila kao prikladan izgovor za vlastite pogreške. Iz tog temelja boli, napuštenosti i nepravde izrastao je njegov obrambeni mehanizam – oklop arogancije.
Ako su Balotellijevi osobni demoni jedna strana priče, borba protiv rasizma u Italiji je druga. U tom je scenariju postao simbol bolne transformacije cijele jedne nacije. Nije tražio tu ulogu, ali su mu je nametnule boja kože i slava. Rasizam s kojim se suočavao bio je brutalan, otvoren i sveprisutan. Pjesma 'Nema crnih Talijana' odjekivala je stadionima na početku njegove karijere. Navijači su mu bacali banane i oponašali majmunske krikove. Čak i kad je igrao za reprezentaciju, doživljavao je odbacivanje.
Prije Eura 2012., najveći talijanski sportski list, Gazzetta dello Sport, objavio je karikaturu koja ga prikazuje kao King Konga na Big Benu. Rasistička slika razbjesnila je Balotellija, a list se kasnije tek mlako ispričao. Tako je postao lice 'Balotellijeve generacije', djece imigranata rođene u Italiji koja se bore za priznanje. Njegove reakcije na mržnju bile su impulzivne, ali snažne. Kada su ga rasistički vrijeđali tijekom utakmice u Veroni 2019. godine, uzeo je loptu i bijesno je napucao u tribine. Htio je napustiti teren, no suigrači i protivnici su ga nagovorili da ostane.
Taj čin prkosa natjerao je Italiju na raspravu koju su mnogi htjeli izbjeći. Odjednom je, kako je pisao Corriere della Sera, postao 'svjedok' u borbi protiv rasizma. Njegova situacija otkrila je gorku istinu: osjećao je da je njegov talijanski identitet uvjetovan. Nagradu bi dobio samo u trenucima trijumfa koje je sam stvorio. Kada je, kao protiv Njemačke 2012., postao nacionalni heroj, bio je 'Super Mario'. Bio je jedan od 'njih'. Ali čim bi uspjeh izostao, opet je postajao dijete imigranata koje tu ne pripada.
Na kraju, ostaje slika čovjeka koji je mogao postati što god je poželio, a ipak nikada nije u potpunosti ostvario ono što je njegov talent obećavao. "Mislim da sam genij, ali ne i buntovnik. Imam svoj život, svoj svijet. Radim što želim, a da nikoga ne uznemiravam", rekao je jednom. No, ta samopercepcija u oštrom je kontrastu sa stvarnosti karijere koja je, od one čarobne noći u Varšavi, zapravo duga priča o neiskorištenom potencijalu.
Njegov put nakon 2012. – Milan, Liverpool, Nica, Marseille, a kasnije i odiseja kroz manje klubove – bio je obilježen kratkim bljeskovima i dubokim, uglavnom samonametnutim, padovima. Sada želi u Ameriku. Je li se promijenio? Možda ne, ali čini se da bijes više nije tako duboko ukorijenjen. "Mogao sam učiniti više, ali sretan sam", rekao je za Rai. Je li se Balotelli konačno pomirio sa sobom i svijetom? Može li igrač čije je postojanje bilo spektakl buke, bijesa i genijalnosti ikada pronaći mir? Pitanje ostaje otvoreno, ali sudeći po njegovom blistavom osmijehu na talijanskoj televiziji, barem se čini zadovoljnim.